Tako bismo mogli rezimirati debatu koja je u pojedinim trenucima izgledala kao suđenje akademiku Vladimiru Paaru, optuženom da je u nekoliko navrata u javnim nastupima izložio teoriju o tome da ulazimo u novo ledeno doba.

Gledajući ovaj dvoboj dvojice uglednih fizičara, uviđamo da je manje bitno dolazi li nama u idućih sto godina novo ledeno doba ili ne. Od gledatelja se traži etičko opredjeljenje. Bio je to sukob mladog i znanstvenika koji pod svaku cijenu sa žarom goni istinu kao svoj jedini imperativ i starijeg, iskusnijeg prosvjetitelja koji je svjestan da svaka popularizacija za sobom nužno vuče i vulgarizaciju činjenica.

Imate li što protiv toga da vas se u prepričavanju apstraktnih znanstvenih hipoteza ponekad malo i laže, ako to znači da će vam stvari biti jasnije? Sjedeći u školskim klupama i pokušavajući si vizualizirati kretanje elektrona primjerice, nećemo imati ništa protiv ako nam profesor predoči simpatičnu sliku koju danas svi imamo u glavi, a koja je, kako kaže akademik Paar, u praksi potpuno drukčija.

Međutim, ako se radi o temi koja izlazi izvan okvira školskih klupa i nesretnih đaka, onda se o pitanju o izmijenjenoj istini treba još malo razmisliti. Ulazimo li u ledeno doba ili je termostat namješten na previsoku temperaturu, tema je od šireg društvenog značaja. Paar je u pravu kada uzrok histerije oko tog pitanja smješta u sukob dvaju moćnih lobija, naftnog i nuklearnog i mnogo je očiju stručnjaka upereno u tom smjeru. Pa zašto onda ne odustane od izlaganja sebe i vlastitog ugleda nepotrebno banaliziranim primjerima?

Društvo spektakla u kojem živimo i u kojem više vrednujemo obračune Mirka Filipovića nego neke tamo znanstvene debate, susret Vinkovića i Paara spojio je ugodno s korisnim. Dobili smo dozu, za akademske pojmove, surovog sučeljavanja dvojice znanstvenika i znanost kakvom bi je svi oni koji nisu s njom direktno povezani trebali primati – jasnim činjenicama ravno u glavu. Obojica znanstvenika sjajno populariziraju znanost. Vinković je svakako precizniji, ali donekle apstraktniji u svom tumačenju. Paar je stara škola. On o fizici priča kao da se radi o kakvoj banalnoj svakodnevnoj pojavi (što fizika u suštini i jest) kakvu bismo razumjeli i prije nego što popijemo prvu jutarnju kavu. Paar očito smatra da je dobra popularna znanost ona koju svi razumiju premda se ona ne podudara u potpunosti sa stvarnošću. Zapravo, čak i ako je potpuno kriva, a to je nešto što jako smeta Dejanu Vinkoviću.

S obzirom na to da sam sentimentalan prema Paarovoj zbirci zadataka iz fizike, osobno bih se suzdržao od kvalifikacija koje je doktor Vinković uputio akademiku. No tu bi moja suzdržanost stala. Bez potrebe da se ulazi u točnost onoga što su znanstvenici izlagali, činjenica je da je Paar u javnosti izrekao stvari koje ne misli. Svakodnevna je to pojava, ali ne bismo li baš od znanstvenika trebali očekivati da pod svaku cijenu nastoje reći istinu i da se potrude približiti nam je ma koliko god kompleksna ona bila?

O čemu se zapravo radi? Vladimir Paar je svoj zanat populariziranja znanosti istesao na najzahtjevnijoj publici - onima koji tek ulaze u svijet fizike. Tu je velika fleksibilnost dozvoljena, ali je i velika kreativnost obavezna. Mnogi od nas mogu potvrditi da je taj posao obavljao i još uvijek obavlja sjajno. Ne pada mi na pamet osoba s ovih prostora koja bi bolje objasnila sva ta silna bespuća fizike. No gospodin Paar je vjerojatno u dobroj namjeri naletio na minu. Istim tim školskim diskursom on je zašao među 'odrasle' koji nisu imali pretjerano puno razumijevanja za njegovu metodiku. Jedan od tih bez razumijevanja je Dejan Vinković.

I zaista, Vinković je u pravu. Paar nema zašto po tom pitanju tako vulgarizirati činjenice. Kao prvo, to nije njegovo dominatno područje interesa. Kao drugo, publika kojoj se obraća često zna ono što Paar pretpostavlja da ne zna. Ipak, Vinković bi morao znati sve ove činjenice. To bi vjerojatno omogućilo mnogo ugodniju atmosferu od one kakva nastupi kada se tjeraju vještice.

Na ovim su prostorima popularno-znanstvene debate prijeko potrebne. Ova rasprava predstavlja sjajan početak iako, po mom mišljenju, pomalo surov. Bez razumijevanja šireg konteksta govornika teško je shvatiti čitavu priču, ali naposljetku, nije na publici da zna detalje o govorniku, nego upravo suprotno. Govornik mora znati kome se obraća. Paarov najveći grijeh je u tome.

Mnoge znanstvene 'istine' koje znate nisu istinite. Možda je najbolji primjer upravo onaj koji je dao Vinković o godišnjim dobima. Naime, na godišnja doba ne utječe to koliko je Zemlja blizu Suncu, već njezin nagib prema Suncu. Možda ste to i znali, a možda je baš blizina Zemlje Suncu bio jedan od primjera kojima vam se pokušalo dočarati izmjenu doba. Često to nema nikakva utjecaja na vas, ali na znanstvenicima je da nam svojom imaginacijom što preciznije prenesu što točnije stanje stvari. Paar nije neetičan. On samo nije na najbolji način procijenio društveni značaj ove teme i time pokazao djelomičnu društvenu neodgovornost. Ali važno je napomenuti da to nije dovoljan razlog za nekoga nazvati lašcem i prevarantom. Da bi netko bio lažov i prevarant, mora imati neki podmukli motiv. Koji bi motiv Paar mogao imati osim pretjerane želje da širem auditoriju objasni stanje stvari?

Ako je život tako kompliciran, kako znanost može biti tako jednostavna, upitao se jednom prigodom Paul Feyerabend. S tom mišlju u glavi s dobrom namjerom trebalo bi dočekati svakoga tko ima volje i znanja teške stvari reći na jednostavan način. A onaj tko zna i može, ima moralnu odgovornost izrečeno propitati. To je sinergija života i znanosti od koje svi možemo najviše profitirati.