Nakon što je predsjednik Ivo Josipović objavio da u sastavu njegovih savjetnika ostaje i Saša Perković, dugogodišnji savjetnik i suradnik Stipe Mesića i djelatnik tajnih službi iz vremena Tuđmana, pokušali smo novinarski rekonstruirati tajnu uspjeha tog misterioznog obavještajca koji je uspio ono što mnogi nisu: biti dobar za trojicu toliko različitih predsjednika. Za tportal govore o Perkoviću Miroslav Tuđman, Perica Jurič, Tonino Picula, Zvonimir Hodak i mnogi drugi
Saša Perković (43), savjetnik Predsjednika Republike Ive Josipovića za nacionalnu sigurnost, kako se čini, u skladu je s naravi svoga posla opet tajanstveno nestao s naslovnica. Perković je ovaj puta bio medijska zvijezda jer je navodno tijekom predizborne kampanje 'spasio' Josipovića od obavještajnog podzemlja, ma što to značilo. Pripadnici toga podzemlja, sudeći prema izjavama predsjednika, čeprkali su po njegovu privatnom životu, a potom je Josipović najavio da će u razotkrivanju 'podzemlja' ići do kraja. U tome će mu, zacijelo, pomoći i Perković osobno.
U vrijeme Mesićeva mandata Perković je bio po naslovnicama zbog neslavnih pregovora s generalnom Vladimirom Zagorcem, a ranije ga se spominjalo kao djelatnika obavještajnih službi ili pak u kontekstu njegova oca, Josipa Perkovića, djelatnika tajnih službi još iz vremena Titove Jugoslavije. No, o njemu se zapravo vrlo malo zna. Iz šturih podataka dosad se samo zna da je rođen kolovoza 1967. u Osijeku i da je sin poznatog oca Josipa Perkovića, najpoznatijeg hrvatskog obavještajca i u komunističkoj i u demokratskoj Hrvatskoj.
Prema upućenima, stvarni savjetnik bivšeg Predsjednika Republike Mesića i sadašnjega Josipovića nije Saša Perković, nego njegov otac Josip, s tim da je, kažu, 'mali' samo eksponiran. Josip Perković je svakako najmoćniji obavještajac posljednja dva desetljeća komunističke i prva dva desetljeća demokratske Hrvatske. Josip Perković je rođen 1945. u Novom Selu kod Našica. U Osijeku je radio kao operativac Službe državne sigurnosti (SDS), kolokvijalno zvane Udba. Potom je bio načelnik 2. odjela SDS-a Osijek, koji se bavio emigracijom. Godine 1979. u Zagrebu je postao inspektor u 2. odjela SDS-a, a šef toga odjela postao 1982. Za samo četiri godine postao je pomoćnik ministra za cijelu republičku Udbu. Godine 1991. imenovan je pomoćnikom ministra obrane za SIS. Krajem 1992, nakon što je na TV-u prikazan film o Bruni Bušiću, smijenjen je. Poslije ga je ministar obrane Šušak rehabilitirao i imenovao savjetnikom. Godine 1996. postao je savjetnik u Hrvatskoj izvještajnoj službi (HIS). Neformalno, bio je preko sina Saše Perkovića i savjetnik predsjedniku Mesiću. Josip Perković našao se u problemima kad je početkom lipnja 2009. njemački Savezni kriminalistički ured (Bundeskriminalamt-BKA) raspisao, povodom suđenja Krunoslavu Partesu, tjeralicu za Perkovićem zbog sumnje u upetljanost u ubojstvo hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine.Tko je Josip Perković?
Njegov sin Saša Perković pošao je njegovim stopama. 'Otac mu je očito uzor, sudeći po tome da se opredijelio za karijeru obavještajca. On pripada tom novom-starom hrvatskom 'plemstvu', sva su mu vrata bila otvorena, samo je pitanje kojim poslom se želio baviti', pojašnjava Perica Jurič, koji je nekoćbio pomoćnik ministra policije i blizak suradnik s Josipom Manolićem. Prema mišljenju odvjetnika Zvonimira Hodaka, 'karijera Saše Perkovića mogla bi se rekonstruirati preko njegova oca'.
'Otac je, naime, molio da mu se za sina nađe posao, nakon što je smijenjen u MORH-u. Koliko se sjećam, Saša Perković je bio jako fin, uglađen, pristojan, pravnik', priča žena koja nekoć radila u kadrovskoj službi HIS-a i koja je, dakako, željela ostati anonimna. Do trenutka kad je otac tražio posao za njega, mladi Perković je diplomirao na Pravnom fakultetu, položio pravosudni ispit i upisao postdiplomski studij.
Saša Perković je, naime, došao u Sedmu upravu Ministarstva vanjskih poslova 1994. na izravnu zamolbu predsjednika Tuđmana i to mu je bilo prvo radno mjesto. U početku je samo gledao, slušao i učio. To je potvrdio je i Miro Međimorec, bivši pomoćnik ravnatelja HIS-a i pomoćnik ministra vanjskih poslova Mate Granića, koji je vodio Sedmu upravu od 1993. do 1999. godine. Naime, 1993. rekonstruirana je obavještajna zajednica i stvoren je HIS, pod kojim je pravno-formalno bila Sedma uprava.
Ta se Uprava se bavila osiguranjem zgrada veleposlanstava i ljudi, što znači da je brinula o videonadzoru, organizirala vozače, brinula o voznom parku, organizirala čuvarsku službu i slično. No, prema uzoru na američke i ruske tajne službe, Sedma uprava je, uz redovne aktivnosti, bila paravan HIS-u za suradnju sa stranim obavještajnim službama i obavještajni rad u inozemstvu. Načelnik te uprave ujedno je bio pomoćnik ravnatelja HIS-a.'Ljudi iz Sedme uprave se nisu bavili obavještajnim poslovima. Strogo smo pazili da se to ne dogodi kad je osnovan HIS. To što je zamjenik HIS-a Miro Međimorec ujedno bio zamjenik ministra vanjskih poslova, neka je druga spona jer smo tako imali nadzor nad sustavom i procesima, a ne nad ljudima. Nismo radili provjere naših državljana, to je radio SZUP', pojašnjava Miroslav Tuđman, nekadašnji ravnatelj HIS-a.
Uspon u Sedmoj upravi
Saša Perković u Sedmoj upravi najprije je bio običan djelatnik, ali je brzo napredovao. 'Perković je bio načelnik Protuobavještajnog odjela: bavio se provjerama djelatnika, prikupljao podatke iz policije i SZUP-a, nabavljao putovnice djelatnicima HIS-a', otkrio je jedan bivši visoki dužnosnik MVP-a. Međimorec je Sašu Perkovića 1999. prvi put poslao na kraće vrijeme u Makedoniju radi 'humanitarnog' rada. Tu je priliku mladi Perković iskoristio i nastavio suradnju s makedonskim službama.
No, krajem 1999. Međimorec je otišao za veleposlanika RH u Švicarskoj. Kako su već bile počele političke borbe unutar HDZ-a i institucija za političko nasljeđe Franje Tuđmana, Mate Granić je, bez znanja ravnatelja HIS-a Miroslava Tuđmana, imenovao Davora Božinovića za pomoćnika ministra i šefa Sedme uprave. Božinović, međutim, nije odlazio na kolegije HIS-a, a vršitelj dužnosti šefa Sedme uprave postaje Saša Perković, koji se uskoro pojavljuje i na kolegijima Granićeva kabineta i ravnatelja HIS-a. Bilo je to vrijeme kad je nestao tzv. mostarski kontingent hrvatskih putovnica, navodno njih više od 900, od kojih su neke završile u rukama kriminalaca, recimo Srbina Milorada Ulemeka Legije i drugih.
Početkom 2003. HDZ je izgubio izbore i na vlast je došla koalicija stranaka na čelu sa SDP-om. Ministar vanjskih poslova postao je Tonino Picula. Na upit sjeća li se Saše Perkovića i zašto je on morao otići iz Sedme uprave, Picula odgovara: 'Pravo da kažem, nisam želio imati posla s tim svijetom.' No, kad je na mjesto pomoćnika ministra za Sedmu upravu Picula imenovao SDP-ovca Ivana Del Vechija, odlikovanog Dragovoljca domovinskog rata i pukovnika HV-a, Perković je morao napustiti MVP i Sedmu upravu.
Ivan Del Vechio imao je neraščišćene odnose s Josipom Perkovićem, ocem Saše Perkovića, pa je brzo došlo do sukoba. Saša Perković morao je otići', otkrio je jedan bivši visoki dužnosnik MVP-a.
Kako je poslije Ozrena Žuneca, koji je bio ravnatelj HIS-a kraće vrijeme, Damir Lončarić imenovan ravnateljem, otvorio se i prostor za Sašu Perkovića. Kad je u Makedoniji došlo do etničkih sukoba između Albanaca i Makedonaca, Perković je poslan u Skoplje. 'Tamo se pokazao kao hrabar, slovio je kao čovjek koji je dobro obavio posao', otkriva Perica Jurič.
No, tijekom 2002. došlo je do reorganizacije obavještajnih službi, ukinut je HIS, a formirana Obavještajna agencija (OA), kojoj je prvi načelnik bio opet Damir Lončarić. I Saša Perković je nastavio raditi u Agenciji kao načelnik jedne od uprava. Međutim, dolaskom Sanaderova HDZ-a na vlast, Saša Perković postao je nepoželjan, budući da je bio vezan i sa starom strukturom HDZ-a i sa stupovima Račanove vlasti za vrijeme koje su proradile stare veze iz vremena komunizma. Uglavnom, 2003. Saša Perković morao je napustiti zgradu OA-e na Kunišćaku i otići u Inu.
Perković je u Ini radio kao savjetnik za korporativnu sigurnost i poslovni nadzor, zajedno s umirovljenim generalom Miljenkom Filipovićem. 'Uvijek se u Ini, kroz razgovor, povezivalo Mesića, Dragičevića i starog Perkovića. Dragičević je zet Savke Dabčević-Kučar. HNS je kao dio vladajuće koalicije 'dobio na raspolaganje' Inu', pojašnjava poznata zviždačica Vesna Balenović, koja je bila prisiljena napustiti Inu 2001. godine.
Prelazak iz Ine u Ured predsjednika
Nakon što je Stjepan Mesić 2005. dobio drugi predsjednički mandat, Sašu Perkovića je pozvao u Ured predsjednika na mjesto savjetnika za nacionalnu sigurnost. Iako je samozatajan, Saša Perković je postao poznat zbog afere u koju ga je gurnuo bivši predsjednik Stipe Mesić. Naime, nakon što je general Zagorec optužen za krađu dragulja, bio je spreman na nagodbu. Trebao je otkriti tajne račune u inozemstvu, a zauzvrat bi postao pokajnik u aferi dragulji. Mesić je za posrednika izabrao Sašu Perkovića, svoga šefa za nacionalnu sigurnost i predsjednika Savjeta za koordinaciju sigurnosno-obavještajnih agencija (KSOA).
Poslije neformalnih susreta sa Zagorčevim suradnikom Romanom Binderom, Perković je, podsjetimo, 25. svibnja 2007. otišao na sastanak s generalom Zagorcem u bečki hotel Radisson. Međutim, na tom famoznom sastanku Perković je provaljen. Pratile su ga austrijske tajne službe, a Zagorec je cijeli razgovor snimio, uz dopuštenje austrijskoga suda. Ostalo je do danas dvojbeno je li Perković imao odobrenje državnog odvjetnika Bajića za susret sa Zagorcem, budući da je odlazak predsjednikova savjetnika za nacionalnu sigurnost na taj sastanak sam po sebi skandalozan.
'Prema onome što ja znam i prema mojoj procjeni, Bajić s tim nema nikakve veze, vadio je poslije Mesića iz blata i pokušao sve to legalizirati. Ne može Bajić slati nekoga iz tajnih službi', kaže Zvonimir Hodak.
Perica Jurič je, pak, mišljenja da se Perkoviću ne može zamjeriti odlazak u Beč i susret sa Zagorcem. 'To nije njegova afera, nego Mesićev nalog da nešto uradi, u to je gurnut i trgovao je kako je znao. U visokoj politici vrijedi staro pravilo: Veži konja kamo aga kaže', pojašnjava Jurič. Međutim, protivnici Saše Perkovića smatraju da se njega moralo skloniti kad su ga general Zagorec i Austrijanci provalili.
'Ako je već išao kontaktirati sa Zagorcem, trebao je on voditi igru i imati kontrolu nad svim, a ne da oni njega snime. Nema on nakon toga što tražiti u obavještajnim vodama. Pravila u svim službama su sljedeća: kad je netko provaljen, on mora otići, njega se mora skloniti', mišljenja je jedan od Perkovićevih ljutih protivnika. Perica Jurič se ne slaže s takvim mišljenjem, ne vidi ništa sporno u tome da Perković nastavi raditi isti posao. Štoviše, Jurič o njemu ima jako dobro mišljenje.
'Saša Perković nije zla osoba, nije bahat i prepotentan. On ima urednu karijeru, radio je pošteno svoj posao i ponašao se profesionalno. Bio je neupadljiv, uvijek je radio u ime službe, nije unosio puno osobnosti u posao. Možda je to i zbog činjenice da je imao od koga čuti savjet, malo ih je iz toga miljea koji su educirani kako treba', pojašnjava Jurič koji, što je zanimljivo, Sašu Perkovića cijeni zbog još jedne stvari:
'Nekoliko puta sam ga sreo na misi u crkvi Sv. Kvirina na Pantovčaku, što mi se svidjelo. Stekao sam dojam da je to čovjek koji radi na sebi.' I prema mišljenju nekih drugih, koji su željeli ostati anonimni, Saša Perković je 'uglađen i fin, samozatajan i pristojan'. 'On nije, poput drugih, na primjer, pokazivao značku službe kako bi mogao nepropisno parkirati automobil', prisjeća se jedan od Perkovićevih kolega iz bivšega HIS-a.
No, što je to točno radio Saša Perković u vrijeme zadnje predizborne kampanje? Je li zloupotrijebio tajne služne neovlaštenim i ilegalnim prikupljanjem podataka u korist nekih predsjedničkih kandidata za vrijeme predsjedničke utrke? Je li postupao autonomno ili je samo radio u ime utjecajnog obavještajnog lobija u Hrvatskoj, koji se bio okupio oko Mesića i koji se želio dodvoriti novom predsjedniku Josipoviću? Pitanja su to na koja još čekamo odgovor.
