Svoju dugogodišnju istaknutu diplomatsku karijeru započeo je još u doba bivše Jugoslavije, a nakon proglašenja neovisnosti Hrvatske sudjelovao je u stvaranju diplomatske službe Republike Hrvatske. Nekoliko je godina bio glavni pravni savjetnik ministra vanjskih poslova RH u statusu veleposlanika.

Tijekom dugogodišnje karijere Nick je, između ostaloga, bio predstavnik Hrvatske u Dunavskoj konferenciji te hrvatski veleposlanik u Budimpešti (2000-2006). Stanko Nick bio je i savjetnik za vanjsku politiku tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića.

Stanko Nick je od 1990. bio pridruženi član, a nakon prijema Hrvatske u Vijeće Europe i punopravni član Komisije Demokracija putem prava (Venecijanske komisije) Vijeća Europe. Bio je arbitar Europskog suda za mirno rješavanje sporova (u okviru OESS-a), kao i član nekoliko odbora Vijeća Europe.

Više puta bio je član jugoslavenskih, a zatim i hrvatskih izaslanstava na zasjedanjima Opće skupštine UN-a i pojedinih odbora (naročito Pravnog odbora). Sudjelovao je na više od 250 međunarodnih konferencija i sastanaka, često kao predsjednik, tajnik ili jedan od organizatora, pri čemu je stekao bogato iskustvo u sferi multilateralne diplomacije.

Autor je većeg broja studija u domaćim i stranim tiskovinama i znanstvenim časopisima, kao i knjiga 'Diplomacija-metode i tehnike' i 'Diplomatski leksikon'. Nositelj je nekoliko domaćih i stranih odličja, a 2005. je kao prvi stranac dobio prestižnu mađarsku nagradu Radnoti za doprinos u borbi protiv rasizma, antisemitizma, diskriminacije i netolerancije.

Baveći se pedagoškim i znanstvenim radom, predavao je na mnogim sveučilištima u zemlji i inozemstvu, a nakon umirovljenja, bio je dekan Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije u Zagrebu.