'Pa šta imaju paradirati ti pederi po Zagrebu, nek doma u svoja četiri zida budu to šta su i nek spavaju s kim hoće, kakva sad posebna prava traže? Što bi se dogodilo kad bi mi heteroseksualci izlazili na ulice i pričali o svojim navikama? I zašto su tako agresivni u svom nastupu, kakve parade?' iščitavaju se poruke na internetskim portalima i forumima čim se potegne riječ o nadolazećoj homoseksualnoj povorci, Gay Prideu koji se kako u Zagrebu, tako i diljem svijeta, održava jednom godišnje.

Kad se pitanje o tome zašto uopće marširaju ti homoseksualci obrne i prevede na jezik heteroseksualne većine, to izgleda ovako: Ivana je zaljubljena u Mislava, ali ne mogu se vjenčati, jer im to država ne dozvoljava. Ne mogu se ni poljubiti na cesti, jer nikada ne znaju kada će ih neki gnjevni građanin izvrijeđati da krše javni moral. Uglavnom se ne mogu ni držati za ruke, jer posljednji put kada su to napravili, trojica malodobnih huligana su ih iscipelarila usred gradskog parka.

O posvajanju djece Ivana i Mislav ni ne mogu razmišljati, jer to nije prirodno, ni normalno, budući da za odgoj djece nije važna ljubav, nego spol roditelja. Kad je Mislav završio u bolnici, Ivana ga nije smjela posjetiti, jer pred zakonom oni nisu rodbina, mada su već sedam godina u vezi. Ne mogu nasljeđivati imovinu stečenu u vezi, ne mogu dignuti zajednički kredit. Ivana nikada nije bila na ručku kod Mislavovih roditelja, jer oni brane da ona izlazi s muškarcem. Ni na radnom mjestu Ivana ne može pričati da je u vezi s Mislavom.

Kad bi se Ivana zamijenila imenom Ivan koji je zaljubljen u Mislava, dobila bi se realna situacija današnjih homoseksualaca u Hrvatskoj. I kada se stvari tako postave, možda se dobije barem površni uvid u to zašto ti pederi paradiraju. Ne, oni nisu ravnopravni građani ovog društva. I ne traže više, jer nemaju ni ono temeljno. A nisu ni ubojice, ni silovatelji, niti pedofili. Ne više od mesara u obližnjoj mesnici ili profesora na fakultetu.

Rasa, boja kože, spol i seksualna orijentacija

I kad bi se Ivan i Mislav zamijenili pojmom Srbin, Židov, crnac, pravoslavac, onda bi možda bilo još jasnije o čemu se radi. Radi se o temeljnim ljudskim pravima: o rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju. O seksualnoj orijentaciji. Radi se o osnovama prava i slobode. Bi li se crncima zanijekalo pravo da sklope brak, Srbima zabranilo da se posjećuju u bolnici, pravoslavcima onemogućilo da dignu kredit, iako imaju sve obveze kao i svi drugi građani? Treba li Židove psovati na ulici kad se drže za ruku ili ne daj bože poljube?

Trebaju li Srbi, Židovi, crnci i pravoslavci biti to što jesu u svoja četiri zida, kako se to često predlaže homoseksualcima? I što bi oni trebali raditi da su im sva ta prava uskraćena? I što bi trebali raditi Ivana i Mislav da im je kojim slučajem onemogućeno da se vole i zabranjeno da ozakone svoju ljubav i da imaju sva prava koja iz toga proistječu? Kako li je samo licemjerno svoditi ova pitanja na razinu spavaće sobe, kako to sugeriraju kritičari onih koji nisu hetero.

Što onda misliti o onima koji pripremaju zapaljivi Molotovljev koktel s namjerom da ga bace u povorku, na dvije nasmiješene cure koje se drže za ruku? Što misliti o onima koji bi sve te pedere, lezbe, biseksualce i transrodne osobe strpali na Goli otok, kakvi su oni koji mrze Ivana i Mislava radi njihove seksualne orijentacije? Tko je onda tu agresivan i tko krši čija prava? E, upravo zato sve one lezbijke, homoseksualci, transeksualci, biseksualci i ini marširaju hrvatskom metropolom. Jer naime nisu ravnopravni. I jer se život ne događa unutar četiri zida.

Mjera civiliziranosti i demokratičnosti neke države je način kako ona štiti temeljna ljudska prava svakog građanina. Jer se ne radi o tome kako je zaštićena većina, ni manjina. Radi se o pravima svakog pojedinca ponaosob. U Hrvatskoj postoje zakoni o ravnopravnosti spolova, o istospolnim zajednicama i suzbijanju diskriminacije, a i Hrvatski je sabor donio dopune Kaznenog zakona kojim se zločin iz mržnje prema neheteroseksualcima može sankcionirati kao kazneno djelo.

Diskriminacija temeljem seksualne orijentacije i govor mržnje u Hrvatskoj su zabranjeni zakonom. No na sudovima dokazivati da ste otkaz dobili zbog seksualne orijentacije i da ste žrtva diskriminacije čin je osobnog i javnog junaštva, pogotovo u hrvatskoj sredini bez tradicije sličnih zakona i sudske prakse.

Zato je povorka ponosa, kako se još naziva Gay Pride, mjera demokracije hrvatske države. Oni marširaju za to da Hrvatska postane civilizirana država bez mržnje. Koja poštuje svakog građanina. Tko to ne prihvaća, ni razumije, ima problem sa sobom i svojom mržnjom, a ne s dvojicom punoljetnih muškaraca koji se drže za ruku. Jer svaka diskriminacija, nacionalna, vjerska, spolna, prema seksualnoj orijentaciji, socijalnom ili regionalnom podrijetlu ili iz bilo koje druge osnove, nedopustiva je.

Boriti se protiv diskriminacije za temeljna ljudska prava mjera je hrabrosti svakog sudionika Parade ponosa. Ništa više i ništa manje od toga.