Sigurno vam je promakla prošlotjedna senzacija iz Šangaja - zagrebački i šangajski gradonačelnik potpisali su ugovor o izgradnji zajedničkog projekta Centra kineske medicine Blato! Nedovršeni kompleks Sveučilišne bolnice konačno će uskrsnuti u bolnicu - i to ne bilo kakvu - u najveći centar orijentalne medicine u Europi. Klinike za dijagnostiku i drevnu herbalnu medicinu, odjeli za akupresuru i akupunkturu, centri za quigong, tui na i shiatsu masažu, posebno uređeni kapaciteti za spiritualni oporavak pacijenata i velika škola za izobrazbu liječnika s dormitorijem za 250 studenata čija se izgradnja planira na susjednom Laništu. Cijeli će projekt financirati Grad Šangaj i kineska vlada, dok će Zagreb dati zemljište i objekt koji se uglavnom koristi kao skladišni terminal.

Zvuči nevjerojatno? I jest nevjerojatno. Tako nešto zasad je moguće jedino u šali.

Projekt Sveučilišne bolnice je vjerojatno najveća i najskuplja šala zagrebačke komunalne izgradnje. Povijest ideje o novoj zagrebačkoj bolnici, najmodernijoj u Jugoslaviji, preko trećine čijih je kapaciteta trebalo biti namijenjeno vanjskom stanovništvu, stara je 60 godina. Još početkom 50-ih godina prošlog stoljeća nekoliko uvaženih doktora prognoziralo je kolaps zagrebačkog zdravstva i predložilo izgradnju nove velike bolnice. Priliv stanovništva u Zagreb i porast broja osiguranika ubrzo je dokazao da su doktori bili u pravu. Zagrebačke bolnice suočile su se s nedostatkom ležajeva. Ideja je još neko vrijeme bila aktualna u političkim krugovima, ali je 60-ih zbog ekonomske krize projekt odložen u ladicu. Zato su postojeće bolnice preuzele teret: prostori su reorganizirani, hodnici pregrađivani, a sobe su se pretrpavale ležajevima. Problemi su tako donekle zakrpani, ali je ukupna kvaliteta usluga smanjena.

Početkom 70-ih ponovno se počelo naveliko govoriti o gradnji, ali je zbog velikih smjena u političkom vodstvu Hrvatske projekt odgođen do daljnjega. Ideja je ponovo uskrsnula 1982. kada se 69 posto građana Zagreba referendumom izjasnilo za bolnicu. Šest godina kasnije jedna četvrtina građevine je završena, ali kada je inflacija skočila na 200 posto, radovi su ozbiljno dovedeni u pitanje. Ponovno se tražilo od građana da sudjeluju - ovaj put odvajanjem 1,5 posto svoga dohotka. Godine 1987. raspisan je novi referendum i gradnja je ponovo podržana. Očito je da su građani usprkos činjenici da je popularnost projekta opadala zbog kašnjenja vjerovali u potrebu za novom bolnicom i smatrali je vrijednom vlastitih ulaganja. Na neki način bio je to projekt koji je imao i ideološku konotaciju. U sebi je nosio ideju modernizacije i progresa, baš kao i novi dio grada u kojem je trebala biti sagrađena.

No, sveučilišna bolnica je ionako samo sindrom. Iako se njezina propast s pravom pripisuje neučinkovitosti bivše socijalističke države, ni ova današnja ne zna što bi s njom. Budimo iskreni, probleme nedostatka bolničkih kapaciteta Zagreba i danas rješavamo različitim zakrpama: prigradnjama, reorganizacijom kapaciteta i premještanjem pojedinih odjela. Najaktualniji dokaz naše sklonosti prema krpanju 'starog kaputa' je prijedlog o ukidanju i spajanju nekih zagrebačkih bolnica.

Općenito, vrlo se malo promijenilo u načinu kako planiramo razvoj. Doduše, premalo je vremena prošlo da bismo svoju materijalnu i intelektualnu kulturu mogli jasno razlikovati od nedavne prošlosti. Naša današnja praksa još uvijek nije pružila održivu povijesnu alternativu socijalističkom društvu. I danas se kapitalni javni projekti realiziraju teško ili nikako, i danas se u ime izgradnje nekog javnog objekata poseže za obaračem referenduma. Ako se kapitalni objekt konačno izgradi, i danas se o njegovoj isplativosti i troškovima održavanja razmišlja tek naknadno. Planiranje i izgradnju kapitalnih objekata i dalje karakterizira tzv. urbanizam 'velike livade' - odnosno najčešće se planira i gradi na gradskom zemljištu. Odnosi grada i države, umjesto da djeluju sinergijski, često su prepreka izgradnji i održavanju kapitalnih javnih objekata. O drugim oblicima partnerstva, koji uključuju tržišno isplativo upravljanje resursima i podrazumijevaju izvaninstitucionalne interese, da i ne govorimo. Povrh svega toga, Sveučilišna bolnica je poput ukletog mjesta koje ima loš feng shui (ne znam kako bi preko toga prešao šangajski gradonačelnik). Usprkos mnogim prijedlozima u 90-ima da se kompleks prenamijeni, i dalje sve stoji na mrtvoj točki.

Vjerujem da je problem i u tome što se o poluizgrađenoj konstrukciji još uvijek tvrdoglavo razmišlja kao o velikoj sveučilišnoj bolnici - nedosanjanom snu Zagrepčana - umjesto da se o njoj razmišlja kao i o svakoj drugoj praznoj infrastrukturi s odličnim logističkim potencijalom. Svaki grad proizvodi infrastrukturni otpad, objekti se započinju pa napuštaju, ruše i grade. Budući je projekt bolnice izgubio svoj povijesni i ekonomski kontekst, lokaciju na Blatu treba tretirati kao simbolički brownfield, kao prostor novih ideja i mogućnosti koji ne mora biti monofunkcionalan.

Bolnica je danas pejzaž kakvog bi sanjao Tarkovski. Zamislite zahrđala čelična stubišta, oljuštenu high tech struktura pročelja, oronule refleksne staklene plohe i veličanstvene betonske raspone - da je izgrađena, vjerojatno bi bila ikona naše high-tech arhitekture 80-ih. I onda sve to prekriveno mahovinom i visokom travom. Mjestimično ćete vidjeti kako na konstrukciji raste drveće. Jedno vrijeme netko je zaboravio isključiti rasvjetu na šetalištu uz južni trakt, pa je sve skupa nalikovalo na velike upaljene ping pong loptice koje lebde nad šikarom. Ponekad, za jakog vjetra, vanjska protupožarna stubišta, izgrađena od modularnog sistema tankih cijevi, pretvaraju se u vibrafone. Pjesma vjetra i pogled koji za vedrog dana s krovova seže preko doline Kupe. Za trenutak pomislite da se sve to s bolnicom završilo na pravdi Boga i da je ona postala testament zagrebačke modernizacije - i sama nedovršena.