Dotad će se hrvatski kulturni identitet oslanjati na ortodoksni patriotizam i njegove lokalne izričaje. Ministar kulture kretat će se na sigurnom terenu predmodernosti – dekoriran hvarskom čipkom i alkarskim kopljem, poskakivat će na lipicancu. Njegovo poprsje resit ce UNESCO-ve kolajne, a mi ćemo odvajati novac u škrabicu za očuvanje baštine i arheologiju kulturnog identiteta.

Jedan je od primjeraka zapostavljene materijalne baštine socijalizma bivše vojno odmaralište u Krvavici u Makarskom primorju. Pripada razdoblju kada smo se, osim što smo sami gospodarili svojom kulturom, prvi put uspješno mogli uspoređivati sa suvremenim kulturnim tendencijama cijelog globaliziranog svijeta.

Ovo je jedan od mnogih primjera arhitekture socijalističkog modernizma koji spada u vrhunska ostvarenja svjetske arhitekture tog vremena. Izgrađena u rekordnom roku, po projektu Rikarda Marasovića, početkom 60-ih odmaralište je služile kao mjesto za odmor vojnih djelatnika.

Ne treba previše ulaziti u stručne analize (fotografije dovoljno govore, a ako ste u prolazu, svakako posjetite ovo mjesto), ali ono što laici obično ne znaju jest to da se objekti poput ovog obično svrstavaju u vrhunce takozvanog kritičkog regionalizma.

To je pravac u modernoj arhitekturi koji je unutar svojih često tradicionalnih i nerazvijenih kulturnih identiteta nastojao apsorbirati šok industrijalizacije i globalizacije. Zbog specifične tektonike objekata koja je u simbiozi sa zatečenim krajolikom, zbog upotrebe lokalnih materijala, korištenjem boja i svjetla, hrvatski (i jugoslavenski također) arhitektonski modernizam iz vremena socijalizma svjetski je vrijedna ostavština. Ova je arhitektura bila uspješan pokušaj da se postane suvremen na lokalan način, ne isključujući izvorni identitet.

Spomenik u Krvavicama danas polako, ali sigurno propada. U jednom dijelu još se uvijek nalaze izbjeglice koje su u borbi za život svojih obitelji izmijenile izgled zgrade. Objektom upravlja Ministarstvo obrane i zadesila ga je sudbina goleme vojne infrastrukture koja se proteže posvuda.

U perspektivi prebacivanja ovih objekata u nadležnost lokalnih samouprava možemo govoriti o golemim potencijalima za obalni razvoj na najboljim lokacijama (iako lokalne samouprave, zbog malih kapaciteta i niskog obrazovanja, često ne ulijevaju mnogo povjerenja).

Ipak, ovdje nije riječ samo o iskorištavanju prazne infrastrukture. Radi se o kulturnom kapitalu koji je zarobljen zbog naše nesposobnosti da kritički vrednujemo socijalistički modernizam. Ne govorim o bezvrijednim kasarnama i bunkerima koje se može preorati apartmanima, nego o desecima objekata kojima službe nadležnog ministarstva nisu dodijelile nikakvu zaštitu.

Od Doma JNA u Komiži na otoku Visu do vojnog hotelskog kompleksa Pelegrin u Kuparima kraj Dubrovnika, nalaze se brojni primjeri neprocjenjive vrijednosti za našu kulturnu povijest i identitet. Ako tome pridodamo našu poslijeratnu stambenu arhitekturu i urbanizam (od Splita 3 do Novog Zagreba) ili industrijske objekte avangardnog oblikovanja, postat će nam jasnije da ono što obično nazivamo monotonim tepihom socijalističke urbanizacije obiluje kulturnim nasljeđem kojeg obično nismo svjesni.

Nije lako za shvatiti zašto se odričemo vlastitog nasljeđa. Slične ćemo pojave naći kod naših susjeda na europskom istoku. U svim postsocijalističkim zemljama česti su diskontinuiteti u razvoju praćeni opetovanim prepravljanjem ili brisanjem kulturnih identiteta.

U posljednjem stoljeću neke su zemlje preživjele i nekoliko ciklusa brisanja i ponovnog pisanja povijesti. Svaka je nova razvojna faza uspostavljala nove vrijednosti, svaka je vlast dizala svoje spomenike.

Ova fiksacija da se nešto živo poput kulturnog identiteta može svesti na kameni spomenik, vrlo je česta. Premda je upravo naša kultura čisti dokaz za to da je svaki identitet ovisan o nekoj vrsti unakrsnog oplođivanja s drugim kulturama.

Mnogi prigovaraju kako je u vrijeme socijalizma arhitektura imala povlaštenu poziciju, jer je funkcionirala kao svojevrsni politički marketing od željeza i betona. Zbog toga se na javnim ili vojnim objektima nije štedjelo te su zato tako reprezentativni. To je donekle točno, ali zato se sada imamo čime ponositi, jer to su naši autentični kulturni dosezi.

Lekcija koju nas uči socijalistički modernizam o kulturnom identitetu jest ta da se izvorna kultura može proizvoditi bez romantiziranja lokalnog, a da istovremeno bude svjetski relevantna kulturna praksa.