Arić je sadnicu banane, 'mamu' današnjeg stabla koja raste u njegovu vrtu, prije nekoliko godina dobio od svog prijatelja. Nakon što je prva banana uginula, ostavila je Arićima svoju nasljednicu. Poslije tri godine mlada je bananina palma nadmašila svoju prethodnicu te je vlasnike počastila plodovima. Iako nisu slatki kao desertne banane koje nam dolaze s afričkih ili južnoameričkih plantaža, slavonske su banane ipak zasladile život Stjepanu Ariću koji se o stablu svakodnevno skrbi.

Tijekom ljeta svoju bananu svaki dan zalijeva s tri do četiri litre vode. Svakih desetak dana stablo ukrasi po jedan novi, raskošni list koji, dosegne li punu veličinu, može biti širok jedan, a dug čak tri do četiri metra.

'Prošlog sam tjedna, kao i pred svaku zimu, banani sasjekao lišće. Korijen se također mora utopliti, pa ga se, nakon što se stavi u vreću s malo zemlje, umota u aluminijsku foliju. Tako utopljeno stablo banane potom se spremi u zatvoreni prostor. Nakon što prezimi, sredinom travnja, čim prođe sezona mrazeva, banana se ponovo seli u vrt i sadi se u zemlju', pojasnio nam je Stjepan Arić.

Na stablu je ove godine led probilo prvih 5 snopova bananica, a susjedi u šali kažu da će sljedeće godine u vrtu novogradiške obitelji Arić možda biti i prva slavonska berba banana.