Hladno je zimsko jutro, temperatura je već pala ispod nule i prve pahulje lepršaju zrakom. Prosjakinja na ulazu u podzemnu željeznicu sjedi naslonjena na zid, nogu skupljenih pod sebe, glave pokrivene vunenim šalom kakve su nekada kod nas nosile žene na selu. Tamnoputa je, srednjih godina. Ispred nje papirnata čaša sa sitnišem.

Na drugom stranu trga, ispred samoposluge, muškarac kleči i čelom dodiruje mokar pločnik, kao da se moli. No ispred njega je također papirnata čaša, tako da nema zabune, i on prosi. Ljudi prolaze, tek netko zastane i gleda čudnu pojavu. Možda će ipak ubaciti novčić… ipak, zima je i nije lako raditi bilo što na otvorenom, a kamoli prositi. Uz to, u pretpraznično vrijeme, ovakvi prizori teško mogu prolaznike ostaviti ravnodušnima, čak i kad vide da ovi moderni prosjaci imaju mobilni telefon.

Prosjačka opera u Stockholmu

U podzemnoj, odnedavno upozorenja putnicima i na engleskom da se čuvaju džepara. Podaci govore da je u godinu dana džeparenje u Stockholmu poraslo za 40%. Ne treba puno razmišljati koga se smatra krivcima. U centru Stockholma prosjaci su se pojavili na svakom uglu, pred svakim većim dućanom. Toliko ih je da su zaista postali uočljivi. To su rumunjski Romi, kaže mi poznanica, dolaze organizirano, autobusima. Novi fenomen ovdje na dalekom sjeveru. Ljudi nisu još navikli na ovakvu navalu. Naravno da ih je bilo i ranije, ali ni iz daleka u tolikom broju. Sada su otkrili bogati sjever gdje kao građani EU mogu boraviti kao turisti tri mjeseca, a prošnja nije zabranjena. Logično, u bogatom gradu poput ovoga isprosi se više nego u Bukureštu. Pa ako te i protjeraju, isplatilo se. Putovnicu u ruke i put pod noge, u EU je još 27 zemalja. Uz to, kako kaže jedna prosjakinja, ljudi su ovdje ljubazni. Ona zna usporediti – s rumunjskom je putovnicom proputovala Europu proseći.

Koliko dugo će ti ljudi biti ljubazni, to je drugo pitanje.

Naime, Švedsku ovih dana potresa polemika koja tek posredno ima veze s prosjacima. Dvojica pisaca, profesor etnologije Karl Olov Arnstberg te socijalni radnik i novinar Gunnar Sandelin, nakon što su mediji ignorirali njihovu knjigu 'Imigracija i zataškavanje' objavljenu prošlog proljeća, o svom su trošku objavili oglas u najvećem nacionalnom dnevniku DN. U oglasu naslovljenom 'Što znaš o imigrantima i imigrantskoj politici?', autori pitaju čitatelje znaju li, primjerice, da je Švedska između 2000. i 2013. izdala 1,1 milijun dozvola boravka? Da je, otkad traje građanski rat u Siriji, odobrila azil za 16.400 Sirijaca – za razliku od Danske koja je azil pružila za 2.000 sirijskih izbjeglica, Norveške s 802 i Finske s 310? Da je 15% ukupne švedske populacije rođeno izvan zemlje i da tih 15% građana troši 60% socijalne pomoći?

Dobar dan, kako vaša ksenofobija?

Knjiga je po njihovom mišljenju zanemarena u medijima, jer iznosi nezgodne, ali službene podatke o imigraciji u Švedsku. Koliko su ti podaci nezgodni, pokazalo se odmah po objavi oglasa. Nije se pisalo o samoj knjizi, niti je itko opovrgao podatke koje autori ondje iznose. Ne, napadnute su novine zato što su objavile oglas koji, prema većini komentatora, implicira ksenofobiju autora, zbog koje oglas nije trebalo ni objaviti. Glavni urednik DN-a se morao javiti braneći pravo na informiranje. Protivnici, međutim, tvrde da oglas samo pridonosi argumentima švedskih demokrata, radikalne desničarske partije koja je u prošlim izborima ušla u parlament. Ti pak tvrde da je švedska imigracijska politika preliberalna i financijski neodrživa. Polemika se odvija ne samo u medijima nego i na društvenim mrežama, a većina se pridružuje hajci na autore knjige.

No što činiti kad su izneseni statistički podaci istiniti?

Očito je u vezi te teme najbolje i najpametnije šutjeti kao i do sada, jer se od političara još nitko nije oglasio, premda je upravo preduga šutnja dovela do situacije kada se, očito, više niti ne može slobodno polemizirati na temu problema imigracijske politike. Iz dana u dan pokazuje se sve više kako je imigracija i troškovi vezani uz nju tabu tema, baš kao što piše spomenuti tandem autora i zbog čega su naposljetku i objavili svoju knjigu. Što je najgore, očito ni dugotrajna šutnja niti pak histerična polemika oko cenzure, a ne o meritumu stvari, ne doprinose rješenju problema. Je li švedska imigracijska politika doista preliberalna? Treba li je mijenjati i kako? Jesu li imigranti toliko zaštićeni u ovoj državi da se o njima ne može ni slobodno govoriti? Građani iz čijeg poreza - stopa je među najvišima u Europi - državni službenici dijele socijalne beneficije, imaju pravo na odgovore, ali Švedska je posebna po tome što građani ne postavljaju ta pitanja. Jer, kada se to dogodi, riskiraju biti proglašeni ksenofobima. Ali zato, kako iznose autori knjige, njih 64% misli da mediji potiskuju istinu o problemima u vezi s imigracijom.

Vrijeme je za ozbiljnu diskusiju, poručuju autori knjige, ali čini se da njihovu poruku na relevantnim mjestima na kojima se donose odluke još nisu čuli. Možda će ih na razmišljanje natjerati invazija prosjaka koji osvajaju grad, kao posljedica proširenja EU na koju nitko nije računao… Bilo kako bilo, oni polako ali sigurno doprinose antiimigrantskom raspoloženju, bez obzira što se prosjaci uglavnom vraćaju kući ili odlaze u druge EU zemlje. Švedski demokrati trljaju ruke, putnici u podzemnoj paze na novčanike, a švedska se ljubaznost topi kao i prvi snijeg.