Nisu ovo u Hrvatskoj bili samo obični izbori za 11 zastupnika u EU parlamentu. Bio je to jedinstven hrvatski koktel nekoliko vrsta izbora: EU izbora, pretparlamentarnih izbora, ali i – unutarstranačkih izbora.

Oni koji se spremaju u Bruxelles dostojanstveno su se trudili držati europskih tema, spominjali su se milijuni eura i sudbonosne teme o kojima će odlučivati oni koji odlaze u EU parlament, ali iz dana u dan vrela je čežnja o pravom odmjeravanju snaga na domaćoj političkoj bojišnici. Sve one ankete, sve strelice koje su jednima išle gore, a drugima dolje, sva obreckavanja o tome da je sva ta statistika ništa u usporedbi sa stvarnošću, 25. svibnja doista su se pretvorile u stvarnost. Kakav Mimica, kakav Plenković, bio je to fajt Milanovića i Karamarka, zatim Milanovića i Picule, Kukuriku tabora i Holy, ali i Kujundžića i Karamarka, bio je to pokušaj Laburista da se odlučnije pozicioniraju na sceni i da Nikica Gabrić dokaže da su glasači zapazili njegov 'treći put'.

Zoran Milanović ostao je dosljedan do kraja, minorizirao je značenje ovih izbora i kada je izašao na biralište. Za Josipa Leku ovi su izbori bili 'prijelomni', za predsjednika Josipovića 'izuzetno važni', a premijer Zoran Milanović mrštio se pred kamerama u potrazi za gotovo podcjenjivačkom kvalifikacijom. Na kraju je protisnuo riječ: 'relevantni'. Ovo je za njega nešto kao 'poluvrijeme' i zna da će 'neke političke opcije malo profitirati na protestnim glasovima'.

Pripremao se, dakle, Zoran Milanović na crni scenarij. Znao je da ne može biti dobro i tješio se već unaprijed da je to samo poluvrijeme, da su to manje važni izbori. Sve je još više uzavrelo uoči objave službenih rezultata, kada se zavrtjela glasina o svega tri mandata za Kukuriku listu, izgledalo je to kao debakl. Ali onda je ipak bilo: četiri mjesta.

Ako je HDZ-ova lista dobila najviše, a Kukuriku lista četiri mjesta, je li to - debakl? Ne, u srazu s Karamarkom, Milanović nije doživio velik fijasko. Kukuriku lista i nije prošla tako loše kako se očekivalo u najcrnjim scenarijima. Ali je zato Zoran Milanović doživio težak poraz u drugoj dimenziji naših neobičnih koktel izbora: u unutarstranačkom odmjeravanju snaga pregazio ga je Tonino Picula. Milanović to u svojem prvom postizbornom obraćanju javnosti nije ni spomenuo, čak mu je bilo lakše čestitati Mireli Holy nego prokomentirati fantastičan uzlet Tonina Picule.

U postocima, Karamarkova kombinacija jest trijumfalno pobijedila Milanovićevu kombinaciju, ali niti Karamarko nema razloga za euforiju: najjača zvijezda njegove liste i ovaj je puta bila Ruža Tomašić iz radikalno desnog HSP-a Ante Starčević, a značajno je zablistala i Marijana Petir, HSS-ovka. Tomislav Karamarko sa svojim ugušenim HDZ-ovcima nije uspio nadvladati te dvije jake osobnosti, i ovi izbori koje on predstavlja kao uvertiru u naredne HDZ-ove pobjede zapravo ga moraju natjerati na ozbiljno unutarstranačko i idejno pospremanje stranke. HDZ sa svojim koalicijskim partnerima ima snagu mobiliziranja velike glasačke mašinerije, ali on mora i HDZ jasnije odrediti te pustiti da se definira nova generacija HDZ-ovih političara. Ljudi s osobnošću, koji se usuđuju govoriti. Karamarkov HDZ i dalje je previše nejasan i neodređen.

Kao što je Milanovićev SDP dobio najjačeg konkurenta u stranci koju predvodi bivša SDP-ova političarka Mirela Holy, tako je i Karamarkov HDZ dobio ozbiljnog takmaca u koalicijskom sklopu koji predvodi bivši HDZ-ovac Milan Kujundžić.

Kujundžić, HDZ-ov odmetnik, sigurno je privukao i dio HDZ-ovih birača, a ako nastavi nesmiljeno kritizirati način na koji Karamarko vodi HDZ, on sigurno postaje snaga koja može podrivati velike HDZ-ove planove.

Nakon ovih izbora, bili oni predizbori za parlamentarne, bili samo 'poluvrijeme', jedno je sigurno: nagrižena je dominacija dviju velikih političkih partija. Za SDP je bilo mnogo znakova da je ozbiljno poljuljan, izgledalo je da propada, ali za HDZ se činilo da jače raste. Ali nije. HDZ nije ubrao tako moćnu pobjedu o kakvoj je sanjao Karamarko.

A SDP je pak pokazao da ne propada tako lako. Kukuriku lista je unatoč svemu, unatoč svim pogreškama Kukuriku vlade, još uvijek ubrala solidan rezultat.

U srazu s Karamarkom SDP nije doživio opak poraz. Ali s lijeva ga je napala Mirela Holy, i ozbiljno ranila.

Zoran Milanović kao da je bio spreman za to. Imao je spremnu kurtoaznu rečenicu. No ne bi to bio Milanović da i tu nije bilo podbadanja: zadivio se uspjehu Oraha, jer je, eto, Mirela Holy to postigla - bez ikakve stranačke infrastrukture. Naglasio je u slavljeničkom trenutku Mirele Holy da ona zapravo nema stranku za velike i dugoročne okršaje. A onda se povukao. Nije prokomentirao činjenicu da su glasači Kukuriku liste tako dramatično jako poručili da im je najbolji u ponudi – Tonino Picula. A ne 'njegov' Mimica.

Da onaj kojeg zadnjih tjedana predstavljaju kao mogućeg novog lidera novog SDP-a uživa fascinantnu popularnost među glasačima. Da mu to glasači koji su nekad njega birali sada poručuju da su im lik i djelo Tonina Picule draži, bolji, prihvatljiviji od njega.

Dragutin Lesar je podnio ostavku na mjesto predsjednika stranke jer ovi su izbori pokazali da mukotrpan stranački rad Laburista glasači nisu prepoznali kao kvalitetu za koju treba glasati. Postupio je kao odgovoran predsjednik stranke.

Nikica Gabrić je uzalud ukucao milijune u svoj pokušaj političkog proboja. Nije uspio, ne vide ga glasači.

Ali ni Lesar ni Gabrić nisu najveći gubitnici ovih izbora.

Ipak je to Milanović. Glasači, ta masa nevidljivih ljudi, ponizili su ga jače nego što to mogu ikakvi pravi unutarstranački izbori jer su mu poručili da je njima najdraži profil SDP-ovog političara Tonino Picula.

Milanović još uvijek drži stranku, i većinu u Saboru, ali sada ima pred sobom, crno na bijelo, dokaz da glasači ne žele njega, kao političara, kao lidera stranke. To više nisu unutarstranačka podmetanja i grupiranja u kojima nema posve nevinih, to je upozorenje pred kojim se odgovorni političar više ne može sakrivati.