Zamislimo na trenutak da je nekim čudom 1990. ili 1991. u Hrvatskoj provedena lustracija. Zamislimo da slijedom toga prvi hrvatski predsjednik nije mogao postati bivši general JNA, da nismo u proteklih četvrt stoljeća morali u novinama čitati tekstove Josipa Pavičića, da perjanice socijalističke mladeži nisu postali predsjednici liberalnih stranaka, da u Saboru nisu ordinirale razne sove i slične ptičurine, da socijalistički direktori nisu postali tajkuni, da novinarke koje su pisale gorljiva pisma za primanje u Partiju nisu vodile informativni program javne televizije, da gradonačelnik Zagreba nikad nije bio Milan Bandić i da smo se iz javnog života jednom zauvijek oslobodili Zdravka Tomca! Tko zna, možda bi Hrvatska doista bila uspješnija i normalnija država i društvo, što bi doduše ovisilo o tome tko bi zauzeo pozicije na kojima su bili svi ti bivši članovi i članice SKH koji su se jednog jutra, iz čista mira i prljavog oportunizma, probudili ne kao gigantski kukci, nego kao gorljivi Hrvatine i još gorljiviji katolici.

Da se nekim metafizičko-političkim čudom lustracija tada provela u Hrvatskoj, sigurno danas njezin najveći zagovornik u javnosti ne bi bio čovjek koji je bivši šef kabineta Josipa Manolića, odnosno kasnije zamjenik Ivana Penića, pa voditelj predsjedničke kampanje Stipe Mesića, onda Sanaderov šef tajnih službi i konačno ministar policije Jadranke Kosor. Da, taj čovjek je aktualni predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, koji je na vijest o tome da je vlada Zorana Milanovića oborila europski rekord sa 11 kvartala gospodarskog pada reagirao vičući 'Tito fuj, lustracija kul!'. To što glavna opozicijska stranka u državi i dalje nema gospodarski program Karamarka nimalo ne uzrujava te će nerazgovjetno promrmljati da će ga objaviti kad im dođe, ali kad je riječ o Titu i lustraciji, poslovično neartikulirani oporbeni čelnik postaje kristalno jasan.

U redu, neka se Karamarko s lustracijom koju bi provodio najranije u 2016. spotaknuo na dobru ideju, o čemu vrijedi promisliti, ali prvi je problem s tom pričom to što je priča Tomislav Karamarko. Lustracija je pitanje morala u politici, signal osude totalitarnog režima u kojemu ljudi nisu imali osnovne slobode te ima smisla ako je provode Vaclav Havel ili Lech Walesa, jer je riječ o ljudima koji su doista imali moralni autoritet, zaslužen hrabrim dugogodišnjim otporom komunističkom režimu. Lustraciju u Hrvatskoj su s odgovarajućim moralnim autoritetom mogli provesti, recimo, Vlado Gotovac ili Vladimir Primorac, a nikako Miro Barešić ili Ivo Rojnica. Ili Franjo Tuđman, naravno.

Kakav to moralni autoritet u hrvatskom društvu može imati Tomislav Karamarko? To jest, koji točno Tomislav Karamarko? Onaj koji je bio najbliži suradnik najpoznatijeg hrvatskog udbaša Josipa Manolića ili onaj koji je spavao na mjestu šefa SOA-e dok je Sanader masovno pljačkao državu? Ili možda onaj Tomislav Karamarko koji se istaknuo u operaciji 'locirati, identificirati, uhititi, transferirati'? Ili onaj koji je mirno slušao Mesićeve viceve o Tuđmanu, na kojeg se sada stalno poziva? Jedan od tih Tomislava ili možda svi zajedno bi sada trebali figurirati kao moralno-politička instanca koja će konačno razriješiti hrvatsko naslijeđe življenja u komunizmu? Presmiješno. Ah da, konačno sam se sjetio! Riječ je najvjerojatnije o Tomislavu Karamarku koji je u HDZ vratio i na mjesto predsjednika Kluba utemeljitelja instalirao Milana Kovača, koji je devedesetih bio na čelu Hrvatskog fonda za privatizaciju. To je moral u politici, to je ta katarza koju je HDZ prošao! (Digresija: je li ovo možda jedan od onih novinarskih tekstova utuživih za sramoćenje iako su iznesene ispravne činjenice i istina? Nadam se da neću imati priliku saznati.)

No ako već Tomislav Karamarko nema nikakav moralni i politički autoritet za provedbu lustracije, to ne znači da je ideja sama po sebi loša. Nije lustracija kriva što je najglasnije zagovara Karamarko.

Ali ako se 2016. želi provesti lustraciju, za početak bi godinu reza vrijedilo pomaknuti sa 1990. na 2000. Zamislimo opet to čudo – u politici i na javnim funkcijama nema onih koji su devedesetih počinili ratne zločine ili ih zataškavali, koji su sudjelovali u pljačkaškoj privatizaciji ili dopuštali da se dogodi, koji su omogućili slobodu i karijerni uspon ubojicama Aleksandre Zec, koji su sustavno špijunirali novinare, koji su rušili vrijedne spomenike, koji su deložirali ljude iz stanova, koji su objavljivali huškačke pamflete u medijima itd. Da, sve su prilike da bi Hrvatska bila uspješnija i normalnija država.

Jer, u 2016. doista nema smisla provoditi antikomunističku lustraciju ako se neće provesti i antihadezeovska. Dođe skoro pa isto. Recimo to ovako – mislite li da je Josip Perković osamdesetih radio jedan posao, a devedesetih nešto skroz drugo? Ne, radio je apsolutno isti posao i osamdesetih i devedesetih, pa ako je zločin ono što je radio osamdesetih za komuniste, kako je u redu ono što je devedesetih radio za bivše komuniste? Ili je oboje problem ili nije ništa. Što se mene tiče, problem je oboje.

No najveća prepreka lustraciji u Hrvatskoj nisu ni bivši komunisti ni halucinirane mreže udbaša koji i danas iz pozadine navodno vuku konce, nego činjenica da se tijekom proteklih dvadeset godina u nemalom dijelu društva proširio filoustaški sentiment koji se najbolje manifestira i potvrđuje sustavnim odbijanjem da ga se prepozna kao takvog, pa i od većine onih koji ga ne dijele.

Meni koji sam rođen iste godine kad je umro Tito, pokojni maršal doista ništa ne znači niti mi treba za život u 21. stoljeću, osim u jednoj stvari, a to je kao simbolička obrana od (filo)ustaša. Povijest je već pokazala da obrana od tih zločinaca i koljača nažalost nije ni Vladko Maček ni sva ta fina građanština, nego jedino partizani i komunisti. Sorry, ali odbijam živjeti u državi u kojoj više nema Trga Maršala Tita, ali postoje Ulice Mile Budaka. 

Sve dok u javnosti slušamo da je 'Za dom spremni' zapravo 'stari hrvatski pozdrav', a ne ustaški, neće biti ništa od lustracije. Sve dok se kaptolski povjesničari utrkuju u nastojanjima da Jasenovac od konclogora smrti pretvore u wellness-centar Pavelićeva režima, neće biti ništa od lustracije. Sve dok se kao vrhunskog domoljuba predstavlja utajivača poreza i pjevača 'Jasenovca i Gradiške Stare', neće biti ništa od lustracije. Sve dok se NDH smatra 'izrazom povijesnih težnji hrvatskog naroda', a ne kvislinškom i zločinačkom tvorevinom (nešto poput Republike Srpske svojeg doba) i najvećom sramotom hrvatske povijesti, neće biti ništa od lustracije. Sve dok se Bleiburg prezentira kao mjesto na kojem su partizani - među kojima je nota bene i na naš ponos bilo najviše ljudi iz Hrvatske - došli ubijati Hrvate jer su Hrvati, a ne osvetiti se u odvratnom ratnom zločinu ustašama, neće biti ništa od lustracije. Sve dok se želi otkopavati partizanske jame u koje su bačeni mnogi nedužni civili samo kako bi se zatrpalo ustaške u kojim je nevinih još više, neće biti ništa od lustracije.

Sve dok je lustracija zamišljena kao obračun filoustaša s onima koji su ih u Drugom svjetskom ratu, hvala bogu, pobijedili, neće biti ništa od lustracije.

Lustracija dolazi od latinske riječi 'lustratio', što znači rasvjetljavanje. U današnjoj Hrvatskoj doista mnogo toga treba rasvijetliti, a u hrvatskoj povijesti dvadesetog stoljeća još više. Ali ne mogu se rasvijetliti partizanski zločini da bi se time zamračilo ustaške, i sve dok se tako igra, neće biti nikakvog rasvjetljavanja. Ne može se rasvijetliti Goli otok dok se zamračuje Jasenovac. Tako će na sve nas zajedno padati još veći mrak.

Da zaključim – 'da' za lustraciju. Ali prvo 'Za dom spremni', a tek onda Tito. Poslije njega – Tomislav Karamarko!