Vjerojatno znate onu priču o žabi i loncu vode. Ako bacite žabu u lonac kipuće vode, ona će iskočiti i spasiti se. No ako stavite žabu u lonac hladne vode koju polako zagrijavate do ključanja, ona će ostati u loncu, skuhati se i umrijeti.

Pouka priče je, između ostaloga, to da je najgore i najopasnije lagano propadanje, tijekom kojega se ljudi (ili žabe) sustavno prilagođavaju novom nivou poniženja i propasti, sve dok na kraju – kada stvar konačno pukne, jer uvijek pukne i to je neizbježno – više nemaju nikakve snage da ustanu nakon pada, otresu prašinu sa sebe i krenu dalje. Sve je potrošeno u tom dugom padu, tijekom kojega su se na otvoreni prijelom kosti lijepili flasteri s uvjerenjem da to nekako pomaže. Polagano propadanje je zastrašujuće destruktivno jer i ljude tjera ne samo da trpe i mrcvare, nego da vjeruju vlastitim iluzijama o tome kako će biti bolje ako sve nekako ostane isto. To je možda najjasnije kada se pogleda situacija u kojoj se u ovoj državi nalaze i radnici i poslodavci - prvi nemaju više nikakvih poslova, a ako ih imaju, na njima nemaju prava, dok drugi nemaju više nikakve mogućnosti za zaradu, i svi zajedno se kuhaju u istom loncu.

Hrvatska se već godinama nalazi u ekonomskoj krizi, a ona je usput razotkrila i veliku institucionalnu, te je posve jasno da je trulež svuda i svugdje, od samih temelja države do njenog vrha. Ali nikako da se dogodi konačni slom, nikako da sve to konačno ode kvragu, nikako da se suočimo s time da jednostavno treba krenuti od početka i da treba uzeti lopatu u ruke za kopanje novih temelja, a ne na kredit uzeti nekakav skup stroj za ušminkavanje dijela fasade na zgradi čija osnovna statika ne može izdržati nikakav potres ni vododerinu. Naravno, tko zna što čeka u tom kaosu prave propasti (s izuzetkom fašista, na njih se u tim situacijama uvijek može računati!), koji se ne može kontrolirati i usmjeravati kao lagano truljenje, ali čini se da je to jedina preostala karta na koju se može igrati – što gore, to bolje!

Zato potpisujem za raspisivanje novog referenduma na koji poziva udruga U ime obitelji pod parolom 'Birajmo zastupnike imenom i prezimenom', kojim se nemušto čačka po ionako raspadajućem izbornom zakonodavstvu te jednako nemuštom Ustavu ove države. Ne zato što vjerujem da će time u Hrvatskoj biti bolje, nego zato što će vjerojatno biti gore. HDZ poručuje da će ovaj referendum ugroziti stabilnost sustava i potpuno je u pravu, ali to je razlog da se potpiše a ne da se bojkotira. Hrvatskoj pod hitno trebaju urušavanje postojećeg sustava, totalni krah i kolaps cijele korumpirane, beskorisne i neefikasne konstrukcije, i ako Željka Markić u svojoj nezajažljivoj ambiciji za političkom moći drži ljestve do toga, trebali bismo ozbiljno razmisliti o tome da se njima popnemo.

Da, ja želim vidjeti Željku Markić u Saboru i ne vidim u čemu je problem s time. Ako smo u Saboru tijekom godina imali fratre s pištoljima, ratne zločince i razne kriminalce, a sada im se, evo, pridružuje i Marina Lovrić Merzel, pa gdje je Markić drugdje mjesto nego ondje? Saboru već godinama nedostaju tuče i fizički incidenti, otkako nema HDZ-ovih perjanica Krpine i Rojsa, pa bi dolazak Markić i njene prethodne ekipe iz Hrasta barem značio da bi se zastupnici opet međusobno šaketali. Neka jedni drugima lome nosove ako za normalan parlamentarni rad nisu sposobni.

Doista mi nije jasno po čemu je to HDZSDP nešto što bi hrvatski građani trebali zaštititi od naleta referendumskog populizma i svih tih manipulacija UIO-a. Razmislite i zapitajte se - pa zar je dotle došlo da HDZSDP gledate kao na nešto vrijedno, sposobno i poželjno? Nema smisla ne koristiti vlastite zdrave oči i gledati Milanovićevim i Karamarkovim, jer oni se najviše bore za status quo, da se nikako i nikad ništa ne promijeni. Željka Markić se zato svim snagama i nemalim sposobnostima bori da bude gore, kaotičnije i luđe, da sva ta hrvatska politička groteska doživi svoju apoteozu i to treba - podržati.

Hrvatskoj bi jako dobro došlo četverogodišnje ludilo Sabora kakav bi nastao ako bi prošle ideje UIO-a i jedna nestabilna vlada (ili više njih), jer je desetljetno mrtvilo u maski stabilnosti posve diskreditiralo tu instituciju koja bi trebala biti temelj parlamentarne demokracije. Naime tek tada bi se pokazalo tko je u svemu tome normalan i koga treba podržati, tko je za katoličku džamahiriju, a tko za suvremenu europsku državu, dok se ovako jedino omogućava da svi budu manje-više isti.

Hrvatskoj pod hitno trebaju liberalna stranka koja je liberalna, socijaldemokratska stranka koja je socijaldemokratska, demokršćanska stranka koja je demokršćanska, prava ljevica i prava desnica itd., a ne ova smijurija od stranaka koje zastupaju i provode (tj. većinom petljaju) politike koje s njihovim nominalnim određenjem često nemaju nikakve veze. To je najbolji recept za gubljenje političke vjerodostojnosti, pa nije uopće čudno to što cijela nacija više ne može smisliti sveukupnu političku elitu. Činjenica da HDZSDP ima apsolutno jednu te istu kadrovsku i ekonomsku politiku najbolji je razlog da se za ove stranke više nikad ne glasa, jer Hrvatska polagano kuhanje u takvoj politici dugoročno ne može preživjeti.

Naravno, mnogi građani potpisuju za raspisivanje referenduma jer iskreno misle da će tako biti bolje, što znači da će se još jednom razočarati. U ime obitelji i Željka Markić, iako se tako grade, nisu ništa novo ili svježe na hrvatskoj društveno-političkoj sceni, nego tek jedan njen dosad marginalan dio koji je preko pokretanja referenduma našao put u mainstream. Posao je fantastično napravljen, ali tu ima i dalje previše toga što podsjeća na standardne hrvatske političke prakse, poput financiranja kampanje nepoznatim sredstvima, možda opet iz nekih crnih fondova. Ni danas ne znamo tko je zapravo platio cijelu priču oko referenduma o braku, što bi hrvatskim građanima nakon iskustva Ive Sanadera trebalo itekako upaliti crvene lampice. Zato znamo da se Markić sustavno poziva na preporuke Venecijanske komisije o provođenju referenduma, koje i sama bez problema krši i izigrava. To dođe isto kao ona 'visoko podignuta letvica' Zorana Milanovića, na koju se pozivao kad mu je odgovaralo, a zaboravio kad nije. Znamo i da je od Milana Bandića mimo svih natječaja UIO dobio ured i više stotina tisuća kuna, što je također uobičajena klijentelistička praksa zagrebačkog gradonačelnika. Ukratko, sve što znamo i što ne znamo o djelovanju UIO-a svrstava ih u uobičajeno nevjerodostojnu i manipulativnu hrvatsku političku praksu, dakle baš ono što oni kažu da će promijeniti ovaj drugi referendum.

Koliko vjerujete u Ivu Sanadera, Zorana Milanovića i Milana Bandića, baš toliko trebate vjerovati i Željki Markić i njenim dobrim namjerama.

Zato potpisujem za ovaj referendum. Neka sve ode kvragu! Pa da vidimo može li se nakon raščišćavanja tih ruševina napraviti normalna, funkcionalna i uspješna Druga republika. Jer Hrvatska kakva je danas, zbog dobrobiti i budućnosti svih njenih građana, a najviše izgubljene mlade generacije, mora konačno udariti dno dna, koliko god bolno bilo. Potpišimo za to!