Ujedinjeni narodi prema službenim podacima imaju 193. države koje su članice. Nedavno objavljena studija UNICEF-a 'Djeca recesije' bavila se siromaštvom najmlađih u 41 najrazvijenijoj državi svijeta, dakle onom Prvom svijetu koji se rijetko spominje u odnosu na Treći, možda i jer manje-više vlada cijelim svijetom. Hrvatska pripada tom Prvom svijetu (a u spomenutoj studiji se baš nije proslavila), dakle među četrdesetak najbogatijih država Zemlje, bez obzira na dugogodišnju recesiju i vjerojatni osjećaj stanovništva da je odavno već sve otišlo kvragu. Posve objektivna i hladna matematika nam, dakle, govori kako na svijetu ima nešto više od 150 država u kojima je život mnogo ili nezamislivo gori, strašniji, nepodnošljiviji i beznadniji nego u Lijepoj Našoj. I da doslovno milijarde ljudi žive neopisivo lošije nego što se trenutačno živi u Hrvatskoj.

Koliko god Hrvatska polagano propadala, taj se omjer neće pretjerano brzo promijeniti te će zasigurno još desetljećima postojati 150 država svijeta iz čije perspektive život u Hrvatskoj može izgledati i kao ispunjenje najluđih snova, skok unaprijed nemoguć i nezamisliv ako se inače mora živjeti s manje od jednog dolara dnevno, što je sudbina više od 70 posto svjetskog stanovništva. Siromaštvo u Hrvatskoj, koliko god potresno bilo, nije isto kao siromaštvo u Bangladešu, Ekvadoru, Etiopiji ili Čadu, da spomenem nasumično neka od mjesta gdje ljudi žive u uvjetima kakvi su nama nepojmljivi. Povrh ogromne ekonomske bijede, ljudi se u Trećem svijetu suočavaju s bezakonjem, ubijanjem, otmicama, terorizmom i ratovima (često pokrenutim zahvaljujući petljanjima Prvog svijeta) koji su, opet, neusporedivi sa sličnim manifestacijama istih pojava u Hrvatskoj. Doista, Domovinski rat jest 'čist kao suza' kada ga se usporedi s onime koji se odvija u Kongu, gdje je proteklih godina ubijeno više milijuna ljudi, a djeca su odavno pretvorena u najbolje vojnike, male strojeve smrti koji nikad nisu imali priliku postati bilo što drugo.

Možda je najbolje podsjetiti da su svi ratovi devedesetih na području bivše Jugoslavije odnijeli ne više od 200 tisuća života, i to uza sve to automatsko i artiljerijsko oružje te avijaciju, dok je u Ruandi u razdoblju od stotinu dana na proljeće 1994. ubijeno skoro pa milijun ljudi. I to ponajviše mačetama! U Iraku je pak u proteklih deset godina, od američke invazije, također ubijeno više od milijun ljudi, možda i dva, jer teško je procijeniti s obzirom na to da ubijanje i u ovom trenutku traje.

Zato građani Hrvatske trebaju što prije shvatiti jednu neizbježnu istinu, a to je da možemo očekivati sve više azilanata i useljenika, između ostaloga i jer je Hrvatska postala članica Europske unije. Tko pred time zabija glavu u pijesak, odmahuje rukom i govori 'A što mene briga što se događa u Libiji/Kongu/Čečeniji/Siriji/Iraku/Afganistanu/Egiptu/nastavite niz', zapravo radi protiv nacionalnih interesa ove države. Ništa bolji nisu ni oni koji će reći da granice jednostavno treba zatvoriti, podignuti visoke zidove i razapeti svuda bodljikavu žicu, jer se time na jedan kompleksan i velik problem nudi naoko jednostavno brutalno rješenje, koje to naravno uopće nije.

Uostalom, čak i da se Hrvatska ogradi zidovima (što bi s ovakvim oblikom države bilo ekonomski smisleno kao i izgradnja Pelješkog mosta), hoćemo li od vojnika koji ih budu čuvali očekivati da pucaju na izgladnjelu djecu, primjerice poput onih 50 tisuća koji su ove godine bez roditelja iz Gvatemale došli do američke granice s Meksikom? Hoće li navodno većinski katolička hrvatska nacija imati grižnju savjesti oko toga ili bi i tamnoputi Isus – kakav je doista bio – ostao s druge strane tog zida?

Papa Franjo svojim je prošlogodišnjim posjetom Lampedusi jasno pokazao što misli o tome da se kršćani prema siromašnima iz Trećeg svijeta odnose kao prema ljudskom smeću; bit će vjerojatno vrlo zabavno čuti propovijedi hrvatskih biskupa kada se u jednom trenutku oglase o imigraciji. Neka nam je Bog na pomoći, a i tim 'Jugoslavenima' iz Trećeg svijeta kada ih se dohvate! Što će tek HDZ pričati, bolje uopće ne zamišljati.

S druge strane, potpuno je jasno da jedna mala zemlja od četiri milijuna stanovnika s europske periferije ne može spasiti siromašne milijarde svijeta. Nema te političke korektnosti koja bi mogla prefarbati realnost pa se u promišljanju teme azila i migracija tek nešto manje treba plašiti diskursa isprazne humanosti od diskursa primitivne ksenofobije i provincijske zatvorenosti.

S treće strane - jer u ovoj priči postoji mnogo perspektiva koje se moraju sagledati, za što u ovom tekstu nema mjesta - useljavanje za ostarjelu i izumiruću naciju poput hrvatske itekako može imati blagorodne učinke. Kao i na hrvatsku ekonomiju, što se najbolje vidi na primjerima Austrije i Njemačke. Naime, ekonomski uspon tih država nakon Drugog svjetskog rata jednostavno ne bi bio moguć bez gastarbajtera. Pritom je to useljavanje, u kojem su masovno sudjelovali i Hrvati, stvorilo, naravno, i razne društvene i kulturološke probleme koji su nastali i zato što se desetljećima nije sustavno radilo na integraciji pridošlih. I sama riječ 'gastarbajter' odnosno 'Gastarbeiter' svjedoči tome kako su se Nijemci preračunali misleći da će svi ti milijuni radnika (iliti Arbeiter) koji su pomogli da im se gospodarstvo podigne iz pepela biti samo gosti (iliti Gast).

Čini mi se da bi svi oni koji opravdano dižu uzbunu oko demografske slike Hrvatske trebali biti sretni ako za sto godina budemo ovdje imali i, recimo, Afrohrvate, jer bi se inače moglo dogoditi da ne bude nikakvih Hrvata. Ali da bismo Afrohrvate imali, onda se prema azilantima i imigrantima treba odnositi uključivo, omogućiti im da nauče jezik, potraže posao (a radit će i sve ono na što prosječan Hrvat ne bi ni motkom dotaknuo) i integriraju se u hrvatsko društvo. Nasuprot tome je opcija sve prepustiti stihiji getoizacije, međusobne netrpeljivosti, ksenofobije i kriminala, možda i terorizma. Zasad je Hrvatska na tom putu i nema naznaka da planira skrenuti, čime se nanosi nemjerljiva šteta budućim generacija građana RH, kao i svima onima koji bi u ovoj državi htjeli pronaći spas i bolji život. A već ih ima i već su tu, zasad samo nekoliko tisuća. Neće trebati više od pet godina da se ta brojka povisi na desetine tisuća.

Hrvatska je zapravo u odličnoj poziciji kada je riječ o azilu i useljavanju, jer ima na raspolaganju iskustva drugih o tome koji su potezi dobri a koji su loši, kao i što nikako nema smisla raditi. Predviđam da se ništa od toga neće na vrijeme razmotriti – a to vrijeme je SADA & ODMAH!!! – jer će javna rasprava izostati dok se iscrpljujemo oko gluposti irelevantnih za postojanje RH u 21. stoljeću. Svaki trenutak koji ovo društvo provodi razglabajući 1941. - 1945. i 1991. - 1995. nepovratno je izgubljena prilika da se govori o 2014. i svakoj godini koja dolazi nakon nje.

Svjedočimo još jednom hrvatskom pucanju u vlastitu nogu pa nije ni čudo da šepamo u svakom pogledu. Društvo koje nije u stanju anticipirati svoje probleme osuđeno je na propast prije ili kasnije.

Ima li Hrvatska useljeničku politiku? Rekao bih da nema. Ali zato znam zašto je nema. Jer to je još jedna goruća tema suvremenosti – poput klimatskih promjena – koja u Hrvatskoj skoro pa nikome nije na pameti dok se bavimo glupostima poput Zdravka Mamića, zoranizama i doista blesavog, a usput i nelegalnog, prosvjeda skupine veterana u Savskoj. Riječ je kriminalnom trošenju nevelikih hrvatskih društveno-intelektualno-političkih resursa na marginalije, dok se iza sedam mora i sedam gora milijuni očajnika kotrljaju prema granicama tvrđave Europe, a slijedom toga i prema 28. članici EU-a.

Kada dođu ovdje, tada će za racionalnu javnu raspravu i osmišljavanje pametne useljeničke politike biti kasno. Primat će preuzeti niske strasti i strahovi, a prilika da se učini nešto dobro za Hrvatsku bit će, kao i toliko puta prije, zauvijek izgubljena.