I dok u Hrvatskoj traje svojevrsni natječaj za domaću inačicu nove grčke najjače političke opcije Sirize, Europska unija preživjela je prvotni šok dolaska na vlast dosad najeuroskeptičnije koalicije u jednoj od svojih članica. Odmah treba istaknuti da je Sirizin euroskepticizam poprilično blag u odnosu na prave euroskeptične, dapače eurofobne stranke diljem Europske unije, poglavito na njezinu sjeverozapadu. No, ostaje činjenica da se Unija unutar sebe nije dosad suočila s vladom koja je izbore dobila i svoju politiku počela provoditi tako oponirajući službenim stavovima europskih središta političke, gospodarske i financijske moći. Jedim dijelom to može izgledati kao sudar Davida i Golijata, ali uz drukčiji rasplet, ili barem uz ishod kakav je rijedak u legendama, a itekako čest u realnoj politici. Uz kompromis. Kada će i do kakvog kompromisa doći između nove grčke vlade s jedne strane i Trojke Europske komisije, Europske središnje banke i Međunarodnog monteranog fonda s druge strane uz vezi stabilizacije grčke krize, zasad je prerano prognozirati. Međutim, posve je izvjesno da će bilo što drugo osim dogovora ne samo otežati konkretnu situaciju, ponajprije grčkom stanovništvu, nego i prilike u Europskoj (monetarnoj) uniji.

EU ili ne-Eu? Euro ili ne-euro? Na te su dvojbe i u Grčkoj odgovori jasni. I Europska unija i euro. Samo je pitanje pod kojim uvjetima i za Grke i za ostatak Unije. Uvjerljiva pobjeda Sirize i njezina čelnika Aleksisa Ciprasa u svakom je slučaju najbolja politička vijest za obje strane. Iz dva razloga. Grčka ima novu vladu i parlament neupitna legitimiteta što je u ovako ranoj fazi njihova obnašanja izvršne i zakonodavne vlasti idealno za određivanje i smjera nacionalne politike i usuglašavanja tog smjera s europskim i međunarodnim partnerima u rješavanju krize. Drugi je razlog političko-psihološki, i to ponajprije za Europsku uniju. Dosadašnja nagađanja 'što bi bilo, kad bi bilo' stvar su prošlosti te je neizvjesnost glede mogućeg dolaska Sirize na vlast napokon zamijenila jasna slika političkih preferencija i odnosa u Grčkoj kao krizom najteže pogođenoj članici Unije. U takvim je okolnostima konvergencija interesa najizgledniji pravac grčko-europskih odnosa iako će oscilacija, pa i 'pucanja veza' zasigurno biti. Što zbog stvarnosti što zbog stvaranja dojma.

Zato na pitanje hoće li Grčka pritisnuta zahtjevima Trojke, u skladu s nazivom svoje nove vladajuće koalicije, radikalizirati stavove i kao opciju razmotriti napuštanje Europske unije čijom je članicom postala 1981. (u to vrijeme EEZ) i eurozone u kojoj je od 2001., prevladava niječan odgovor. Posljedica izlaska Grčke iz Unije u potpunosti su svjesni grčki premijer Aleksis Cipras i njegov ključni suradnik ministar financija Janis Varufakis. Jer ključni problem grčke krize nije članstvo u Europskoj uniji i eurozoni nego način na koji su se dobivala i koristila sredstva iz inozemstva. Špekulacije s obje strane u kojima su godinama sudjelovali i strani kreditori i dosadašnje grčke vlade pretvorili su se u neodrživi dug čije vraćanje traži potpuno novi pristup. Ciprasova vlada uz potporu grčkih birača smatra da je to otpis dugova i prilika za novi početak, a kreditori ne odustaju od politike štednje kao jamstva povratka posuđenog novca.

Ciprasova obećanja i realnost

Mada je niz puta istaknuo da ga u politici vode određeni ideali te već prvim potezima potpore najteže stradalima u krizi vratio nadu u državnu skrb, Aleksis Cipras morat će uskoro sve svoje ideale postaviti u realno ostvarive javne politike. U tome mu najbolji smjerokaz mogu biti članice Europske unije koje uistinu imaju socijalno najosjetljivije društvene odnose. Primjerice Švedska čija je socijal-demokracija i država blagostanja utemeljena na bogatstvu kojemu su izvor rad, odgovornost, solidarnost i izvozno usmjereno gospodarstvo. Usmjeri li Cipras svoju politiku i ponašanje svih koji ga podržavaju u pravcu upravo ova četiri kriterija, Grčka će početi izlaziti iz krize. Jer da bi se napredovalo uvijek treba postaviti dva osnovna pitanja. To su: 'koliko to košta' i 'tko će to platiti'. U grčkom i ne samo grčkom slučaju prvo se pitanje godinama nije niti postavljalo, a na drugo su uglavnom odgovarali drugi. Kada je novca ponestalo te time i mogućnosti održavanja standarda života iznad platežnih moći društva i države, kriza je buknula punom žestinom. Pritom su sukrivci svi koji su špekulativno posuđivali novac ne računajući na objektivne limite dužnika. I zato je kompromis jedino realno rješenje. Aleksis Cipras čini se iznimno vještim komunikatorom koji će svojim sugrađanima znati priopćiti i loše vijesti znajući da su u perspektivi moguće i one dobre. A za takav slijed koji će grčki birači evaluirati na prvim sljedećim izborima treba odmah početi povlačiti dvije vrste poteza. Prvi su više stvar uvjerljivosti i danih obećanja (ponovno zapošljavanje čistačica, podizanje minimalnih plaća, opskrba strujom najsiromašnijih), a drugi političkog realizma s odnosima moći, poglavito one ekonomske i financijske.

Zbog svega je toga Grčka trenutačno najzanimljivija politička sredina u Europi, ali i šire. Jer u njoj upravo teče usklađivanje obećanih ideja radikalno drukčijih od stvarnosti i njihovog ostvarivanja u nimalo drukčijem vanjskom okruženju. Iako će nova grčka vlada, kako pokazuju njene prve vanjskopolitičke aktivnosti, biti veoma otvorena prema partnerima izvan Europske unije poput Putinove Rusije, grčko je društvo prečvrsto vezano uz standarde Unije da unutar nje ne potraži novo rješenje. Baš kao što ni Europska unija sebi ne može priuštiti političko-ekonomski poraz na svom jugoistoku. Jer izgubi li Grčka bitku s krizom, izgubila je i Unija. Toga su itekako svjesni i u Bruxellesu i u Ateni. Baš kao i u Madridu, Lisabonu, Rimu... A u Zagrebu? Hrvatska u svemu tome nije i ne može biti promatrač premda se čini da su domaća vlast i oporba potpuno nesvjesne ostvarivanja nacionalnih prioriteta u europskom kontekstu. Hrvatska i Grčka imaju važne dodirne točke. Obje zemlje ovise o turizmu, država je ključni poslodavac, potrošnju servisiraju skupi krediti, demokratska tranzicija počela je u europsklim uvjetima relativno kasno, a kuriozitet je da su jedine članice Europske unije koje su u nju ušle samostalno, Grčka 1981., Hrvatska 2013. I dok Grčka i ostatak Europe vode rat protiv krize predlažući konkretne mjere, hrvatski političari vode međusobne ratove pozivajući se na one povijesne. I zato na upit tko je bliži bilokakvom napretku, Grčka ili Hrvatska, odgovor je 'zna se'.