Traje četvrta godina mandata jedne loše i nesposobne vlade. Njeni napori usmjereni su isključivo na pokušaj očuvanja postojeće strukture moći, one iste strukture moći i ekonomske filozofije koja je i uzrokovala krizu. Sačuvan je značajan udjel državnog vlasništva nad tvrtkama koje bi trebale biti u isključivo privatnom vlasništvu, administracija je glomazna i raspolaže pretjeranim ovlastima, sustav lokalne uprave i samouprave je komično iracionalan, porezi su visoki i nestimulativni... Ukratko, politička elita na ekonomiju ne gleda kao na proces stvaranja bogatstva nego kao na polugu vlasti i izvor budžetskih prihoda.

Iako je sustav čija je jedina svrha sputavanje privatne inicijative, marginalizacija privatnog vlasništva i otimanje novaca iz realnog sektora prouzročio krizu, upravo je takav sustav jamstvo neograničene moći države i vladajuće elite pa je vladajućoj eliti u vitalnom interesu sačuvati ga po svaku cijenu.

Aktualna vlast to i čini, a što čini opozicija? Ironično je da HDZ ukazuje na ekonomske neuspjehe aktualne vlade, iako SDP vodi dosljedno istu, antiliberalnu ekonomsku politiku kakvu je HDZ vodio još od 1990., kada je po vlastitoj mjeri, za vlastite potrebe i u skladu sa svojom državotvornom ideologijom stvorio jedan moralno i ekonomski neodrživ politički i ekonomski sustav. Pokušamo li zanemariti ideološku halabuku u kojoj HDZ papagajski ponavlja svoje domoljubne besmislice, ostaje nam upitati se što će HDZ – ako se dokopa vlasti i suoči s imperativom svladavanja krize – poduzeti s ekonomijom i kakve posljedice će možebitne ekonomske reforme (ili njihova odsutnost) imati po HDZ i na hrvatsko društvo.

Dođe li na vlast, HDZ će se suočiti s neugodnom dvojbom. Ili će konačno uspostaviti liberalni kapitalizam u Hrvatskoj, ili će nastaviti tamo gdje je stao SDP (kao što je SDP nastavio tamo gdje je 2011. stao HDZ) i pokušati očuvati postojeći sustav državne ekonomije. Želi li HDZ liberalni kapitalizam i smije li sebi dopustiti takav iskorak?

Provede li privatizaciju tvrtki koje su – potpuno nepotrebno – u državnom vlasništvu, HDZ će izazvati šok kod svoga biračkog tijela koje živi u uvjerenju da takozvano 'nacionalno bogatstvo' ne treba prodavati i da je država ponajbolji gospodar (i mnogo više od toga). Javnost je isuviše zatrovana antikapitalističkim floskulama da bi populistički HDZ riskirao zalaganje za pravi kapitalizam. Također, 'rasprodajom' bi se lišio važne poluge vlasti, a HDZ voli vlast. Konačno, HDZ je već proveo jednu lažnu privatizaciju kojom je ekonomiju stavio pod političku kontrolu tako da za taj pothvat, blago rečeno, ne raspolaže kredibilitetom.

Smanji li administraciju i njene ovlasti, HDZ će otpiliti granu na kojoj sjedi, onu istu granu koju je sâm stvorio devedesetih godina ne bi li kontrolirao ekonomske i financijske tokove. Isto vrijedi i za porezni sustav jer je i fiskalna represija važna poluga vlasti.

Provede li reformu lokalne uprave i samouprave, odnosno ukine li bezbrojne i suvišne općine i gradove, HDZ bi se odrekao svoje stranačke baze, jer je postojeći sustav i stvoren da bi toj bazi osigurao moć na lokalnoj razini, osobito u malim i ruralnim sredinama, onima gdje je postojanje gradova ili općina potpuno nepotrebno, dakle upravo onima koje su najpotrebnije HDZ-u.

Liberalizacija i deetatizacija ekonomije, njena tranzicija iz ekonomije raspodjele u ekonomiju proizvodnje, oslobađanje tržišta i opća demokratizacija i otvaranje društva – bez čega Hrvatskoj nema spasa – u suštinskoj su suprotnosti s ideologijom i praksom HDZ-a. Želi li provesti reforme, HDZ bi se prethodno trebao odreći sebe samog a HDZ se sebi sviđa baš takav kakav jest. Naime, ekonomska liberalizacija dovela bi neminovno i do političke liberalizacije, do prozračivanja čitavog društva, afirmacije svih oblika pluralizma i povratka zdravom razumu čega se HDZ užasava i priželjkuje nešto sasvim suprotno od toga. Za razliku od nedemokratskih, ali ekonomski uspješnih zemalja kakve su Rusija, Mađarska ili Turska, Hrvatska nema resursa koji bi jamčili kratkoročnu ili dugoročnu održivost strogo kontrolirane ekonomije u kombinaciji s političkom represijom. Za male i siromašne zemlje poput Hrvatske jedini izlaz je u potpunoj tržišnoj i političkoj slobodi. Samo najjači sebi mogu priuštiti luksuz političkog i ekonomskog autoritarizma, a ni oni taj trošak ne mogu snositi na dulji rok.

Nema indicija da će HDZ krenuti u pravcu ekonomskog liberalizma. Zazivanje zajedništva i drugog 'domovinskog' rata za ekonomski oporavak podsjeća na radne akcije, petoljetke i slične ekonomski samoubilačke i djetinjaste pothvate. Uostalom, kao stranka s krajnje iracionalnom ideologijom, HDZ nikada i nije bio zainteresiran za ekonomiju. Da mu je bilo stalo do boljitka i blagostanja ne bi 1990. tek rođenu demokraciju ubio nacionalizmom, ne bi se upuštao u skup i riskantan pothvat državnog osamostaljenja, ne bi ekonomiju prepustio na milost i nemilost vlastitoj političkoj samovolji, niti bi stvorio antidemokratsko ozračje u kojem su lažna privatizacija i uništavanje hrvatske industrije postali mogući. Otpočetka je bilo jasno da takav sustav ne može funkcionirati, ali su iluzije i vrijeme kupovani budžetskim deficitom i astronomskim zaduživanjem. Bilo bi lako 'okrenuti se budućnosti' da tu istu budućnost (doslovce) ne pljačka ova tužna sadašnjost koja traje već četvrt stoljeća.

Dođe li HDZ na vlast, možebitne ekonomske reforme svest će se na licemjerno zaklinjanje u poduzetništvo i dekorativno umanjenje poreza. Više od toga nije realno očekivati jer su HDZ-u njegovi moralni i povijesni promašaji odveć važni da bi ih prepustio spontanitetu slobodnog tržišta i demokratskog pluralizma. Da je htio državu koja će biti racionalna i demokratska javna služba sputana vladavinom prava, HDZ je ne bi ni stvarao. HDZ je htio (i dobio) skupo i opasno čudovište u koga će buljiti suznih očiju.

Trijumfalizmom koji ga opija posljednjih mjeseci HDZ sebi kopa grob. Prvo, nije nemoguće da izgubi izbore na što ukazuju i neke razumne frakcije unutar same stranke. Drugo, ako dobije izbore, zateći će ga terminalna faza hrvatske ekonomske agonije koja će radikalno aktualizirati temeljnu dvojbu: reforma ili očuvanje postojećeg sustava.

U oba slučaja HDZ gubi.

Ako odustane od svoje pogubne ideologije i provede reforme – a samo pod tim uvjetom može provesti razumne reforme – to više neće biti onaj 'ishodišni' HDZ nego možda koliko-toliko podnošljiva stranka desnog centra. No, kako je nacionalizam svojevrsna ovisnost koja konačni mir može naći tek u samouništenju, vjerojatnije je da će HDZ ostati dosljedan sebi i pokušati održati postojeći sustav pa će uz zvuke domoljubnih koračnica umarširati u propast. Ovako ili onako Nulta godina će nastupiti prije ili kasnije.