Kako, naime, drugačije objasniti intervju koji je Mornar dao za današnje izdanje Večernjeg lista, a u kojem je potvrdio svoju reputaciju vjerojatno najpogubljenijeg ministra u vrlo jakoj konkurenciji Vlade Zorana Milanovića?

Mornar je, tako, u intervjuu Večernjem otkrio svoj 'genijalan' plan za dizanje katastrofalnog međunarodnog rejtinga Zagrebačkog sveučilišta. One zaboravnije ovom prilikom podsjetit ćemo da se Zagrebačko sveučilište, po uglednoj Šangajskoj listi, ne nalazi ni u prvih 500 sveučilišta na svijetu. Usporedbe radi, beogradsko sveučilište na toj je listi oko 100 mjesta ispred zagrebačkog. Naše sveučilište, usput budi rečeno, bogato financira pseudoznanost, o čemu smo pisali na tportalu u više navrata. No, zato ministar Mornar u intervjuu predlaže 'briljantno' rješenje tog problema: Znanstveni institut Ruđer Bošković, koji za razliku od Zagrebačkog sveučilišta ipak ima kakav-takav ugled i rejting u svijetu znanosti, treba postati 34. sastavnica Sveučilišta i tako mu podići položaj. Koliko bi IRB takvim potezom sam sebi srozao ugled i rejting, odnosno je li 'kreativna' statistika zaista pravi odgovor na nagomilane probleme, Mornar prigodno ne spominje.

Ministar obrazovanja se u razgovoru za Večernji požalio i na neugodna novinarska pitanja koja su se pojavila o njegovom putu u Južnu Koreju na sastanak s potpredsjednikom korporacije Samsung. Naime, po svemu sudeći, Mornaru je let na drugi kraj zemaljske kugle platio upravo Samsung, tvrtka za koju se sve glasnije govorka da će ući u proces digitalizacije hrvatskih škola. Iako je sumnja na sukob interesa kristalno jasna i to do te mjere da se Mornarovim putovanjem bavi i Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa Hrvatskog sabora, koje je protiv ministra obrazovanja odlučilo pokrenuti postupak, sam ministar osjeća se bedakom jer je letio ekonomskom klasom.

'Ministar obrazovanja tamo je i potpredsjednik vlade. I tako se pokazuje da je obrazovanje bitno. Ne želim reći da ja želim biti potpredsjednik Vlade, ali to je pokazatelj kolika se važnost dajte obrazovanju u toj zemlji. A mi bedaci, da bi avionska karta manje koštala, kupili smo ju unaprijed i to u ekonomskoj klasi. Na kraju su troškovi bili pet tisuća kuna za avionske karte, s kojom se ministar vozi u repu aviona i cijelu noć ne spava jer štedi državnom proračunu neki novac', požalio se Mornar. I umjesto da budemo zahvalni žrtvi ministra koji je, zamislite vi tog užasa, cijelu noć letio ekonomskom klasom i to u repu aviona, mi ga se usuđujemo prozivati jer mu je kartu platila korporacija koja bi mogla dobiti vrlo unosan posao od hrvatske države? Može nas biti sram.

Ipak, šećer na kraju je ipak Mornarova izjava o vlastitom ministarskom mandatu: 'Mislim da mi je ovaj izlet u politiku napravio dosta štete. Bilo bi bolje i pametnije što prije se vratiti tamo otkud sam došao'.

Iako će oni naivniji iz ove izjave izvući zaključak da je i samom Mornaru jasno koliko je njegov mandat promašen, iza nje se zapravo krije nešto puno zlokobnije. Mornar je, naime, shvatio da je za njegov uobičajeni modus operandi puno pametnije biti negdje daleko od budnog oka javnosti. I što god da to govori o samom Mornaru, još više govori o onome tko ga je postavio u ministarsku fotelju.