Nema normalnoga čovjeka koji prošlog tjedna nije barem na trenutak osjetio još jaču slabost, i beznađe još beznadnije od uobičajenog, samo ako je pročitao dvije vijesti o nama i našoj djeci: onu o rezultatima međunarodnog istraživanja političkih preferencija (i) hrvatskih adolescenata, te onu o otkazivanju uručivanja Oskara znanja, godišnje nagrade ponajboljim učenicima iz cijele Hrvatske. Ovoj drugoj sramoti lako je prepoznati uzrok: samoživa, sebična šaka uhljebjenog jada koja u stvarnom svijetu stvarnog rada ne bi mogla preživjeti više od mjesec i pol, odlučila je ukinuti, baš na desetu godišnjicu, malu feštu za provjereno najpametnije među onima zbog kojih Agencija za odgoj i obrazovanje jedino i postoji, za klince koji razvaljuju na nacionalnim, internacionalnim, pa i svjetskim, natjecanjima u onoj sakrosanktnoj 'izvrsnosti', na koju se toliko kunu svi ti naši kurikulumdžije i bolonjisti. Kroz dvanaest mjeseci agenti za odgoj i obrazovanje preko svojeg računa provrte milijune i milijune kuna, a tek su sad, na samom kraju školske godine, otkrili da im, joj na, fali cirka 160 tisuća kuna za tu svečanost, za skulpturice i povelje najkvalitetnijima među hrvatskim maloljetnicima, za službenu zahvalnost Republike Hrvatske na njihovu radu i zalaganju. Nisu o tome, pretrpani važnijim stvarima, stigli razmišljati zimus, pa na vrijeme usitno uštipnuti na sto strana u svome proračunu, žicati na sto strana u javnom i privatnom sektoru. Zato su svečanost za najbolju među djecom Hrvatske jednostavno - otkazali. Nemojte nas, klinci, još i s tim zajebavat, mi smo jedna državna agencija, što znači da moramo najviše držati do sebe, a vi ste nam tu tek usput.

Okej, to je bilo lako za razjasniti.

E, ali što ćemo s onom prvom viješću, onom o zlogukom bujanju militarističko-nacionalističkoga kvasca u mozgovima naših adolescenata? Gdje je tome uzrok? A? U opće-europskim trendovima? U obitelji? U školi? Medijima? Pogubit ćemo se ko Ivica i Marica, ako ne krenemo od nekoga konkretnog orijentira. Predlažem sljedeći.

U jednoj splitskoj osnovnoj školi (samo jednoj? samo splitskoj?) vjeroučiteljica je prvašićima (dakle, učenicima prvog razreda osnovne, klincima od šest i pol ili sedam godina, na našem čuvenom "izbornom" vjeronauku) podijelila isprintani radni listić s ovim štivom kao temeljnim zadatkom za kontrolni rad što će uslijediti:

Na stranu sad činjenica da je zločinačka organizacija udžbeničarskih mafijaša i sjecikesa, dugogodišnjim perfidnim pljačkanjem privatnog i javnog novca, dovela učitelje i profesore u situaciju da svaki odabrani udžbenik i pripadajuću radnu bilježnicu moraju nadopunjavati, kroz cijelu godinu, kojekakvim isprintima i dodatnim lekcijama iz fotokopirke, ako im je imalo stalo da djeca shvate što više gradiva. Na stranu to, velim, jer - ovo nije bilo kakav radni list, tek jedan u mnoštvu improviziranih pomagala nastalih iz nastavničkog očaja i bespomoćnosti pred sustavom kojemu su najbolji pojedinci samo smetnja.

Ne, ovo je sasvim drugačiji radni listić: ovo je klerofašistički manifest, prva lekcija iz šovinističke isključivosti. Naravno, kao i sve takve hrvatske lekcije (ne samo hrvatske, jasno, ali boli me "neki seljak" za sve druge u ovom trenutku, ovo je moje dvorište i moj prag, ja metem samo dokle mi metla seže) i ova je - nepismena do bola.

Ali dobro, ostavimo se načas i te nepismenosti, tako predvidivo imanentne svakom šovinistu, i pogledajmo suštinu poruke u tekstu ispod naslova "Tko se ne moli?". Poruka glasi: "svinje se ne mole". Drugim riječima: "svinje su svi koji se ne mole". Trećim riječima - "samo mi koji se molimo nismo svinje." A četvrtima: "ako slučajno poznajete nekoga tko se ne moli, dječice, znajte da to nije čovjek nego svinja".

Ima netko da mu nije jasno? Nema? Odlično, onda možemo na kontrolni:

Eto. Tako. Je li bilo teško, djeco? Naravno da nije, vi ste moje bistre glavice...

Tako, dakle - dok još nije metastaziralo u vrtićko segregiranje i razdvajanje prijatelja - započinje osnovno vjersko obrazovanje djece, tako ih se počinje uvjeravati da su samo neki ljudi stvarno ljudi, odnosno da su neki ljudi zapravo svinje. Da, djeco, tu oko nas, možda i u vašoj obitelji. Lako ćete ih prepoznati.

Tako se to radi djeci danas u Hrvatskoj, u ime institucije koja neće propustiti nijednu prigodu da Hrvate pozove na jedinstvo, ali samo onakvo kakvo ona želi. Jedinstvo u kojem će se prema njezinim pravilima određivati tko je svinja, a tko čovjek. Da su Orwellove životinje molile, ne bi na kraju knjige ostale onako zbunjene i porobljene, jer i one bi tad bile iste kao svinje. Pardon, kao ljudi. Samo da su znale ovu lekciju.

Pogledajmo malo u kakvu se glavicu, i kako, utjeruju takve svinjarije: riječ je očito o prvašiću koji već dobro zna da se slova 'LJ' i 'NJ' pišu zajedno. Vidimo to u križaljci koju je dijete najprije ispunilo ispravno, upisavši i 'LJ' i 'NJ' u po jedan kvadratić, pa onda nevješto izbrisalo oba ta nesretna 'J' i prebacilo ih u zasebne kućice, samo zato da bi točno zadovoljilo neuku formu nepismene vjeroučiteljice. Nepismenost, i ortografska i stilska (krajnje glupavo i nesmotreno pejorativno korištenje riječi "Gospodin" u vjeronaučnom kontekstu, da spomenem samo to) kezi nam se gotovo iz svakog retka uvodne lekcije, tog totalitarističkog pamfletića smišljenog u glavi u koju misli i poruke pape Franje ne mogu prodrijeti ni da ih onim njegovim žezlom utuvljuješ. Samo takva glava mogla je sročiti lekciju kakve se ne bi postidjeli ni autori kratkoga kursa za pristupanje postrojbama ISIL-a.

Svinju se često koristilo kao propagandni simbol za vjerske, političke, ratne i ine neprijatelje. Vjerojatno su i njemački prvašići u vrijeme nacizma imali poneku lekciju sa svinjom-židovom ili svinjom-komunistom, kao i sovjetski sa svinjom-kapitalistom i imperijalistom. Tako svinjski indoktrinirati djecu mogu samo izopačeni umovi, oni koji sve druge ljude, ali sve, vide isključivo kao stoku koju treba držati u štali, iskorištavati je maksimalno i jednoga joj dana iscijediti i zadnju kap krvi. Njima samima nije toliko potrebno da budu ljudi, koliko im treba potvrda da su ne-svinje. A da bi je dobili moraju proizvoditi nove svinje, jer od koga bi se inače mogli i dalje uzvišeno razlikovati? I zato, eto, djeci u prvom osnovne svinjonaučno objašnjavaju da, jamačno i ne znajući, već idu u razred s nekolicinom svinja i da ih sigurno imaju i doma, u obitelji. O da, lako ih je prepoznati, treba samo biti pažljiv za stolom i uvijek na umu imati poučnu misao tog 'nekog seljaka' koji je, kako se to već 'nekim seljacima' i inače događa, bio pozvan na svečanu večeru. Tko tu pouku bude svakodnevno imao na pameti, lako će u životu spajati točke i rješavati životne križaljke.

Ne bude li jednog dana dodjele nekog tamo Oskara znanja, znat će da to smeta jedino nezahvalnim svinjama koje samo čvrsta ruka svinjara može dovesti u red.