Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU nedavno je uspostavilo Fond za sufinanciranje provedbe EU projekata na regionalnoj i lokalnoj razini s ciljem podizanja apsorpcijskih kapaciteta gradova, općina i županija za korištenje fondova EU i pružanja pomoći onima koji imaju problem sa sufinanciranjem projekata, što je na ovoj razini vrlo česta situacija. Iz Fonda će se godišnje raspodjeljivati iznos od 150 milijuna kuna i to nakon što korisnici dobiju bespovratna sredstva iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova.

Dobrodošao potez ministra i njegove ekipe u trenutku kada znamo da ove jedinice ne stoje baš najbolje kada je priprema i provedba projekata u pitanju i šteta je što nije došao ranije.

Drugi dobar potez je stavljanje pravila ovog Fonda na e-savjetovanje, čime je omogućeno da svi zainteresirani korisnici daju svoje komentare i poboljšaju zamišljeni plan, a njemu će, sudeći po objavljenom nacrtu, ipak trebati svojevrsne dorade kako bismo dobili jasan sustav odabira korisnika, ali je tomu potrebno nadodati aktivnosti informiranja i direktnog razgovora s korisnicima koji još uvijek ne shvaćaju u potpunosti za što ESI fondovi zapravo služe.

Problemi koji bi mogli onemogućiti dobro funkcioniranje ovog Fonda jesu nedovoljno razrađen sustav ocjenjivanja zahtjeva i brzina odobravanja.

Objavljeni nacrt dao je nekoliko uvjeta za dobivanje sredstava kao što su potpisan ugovor za dodjelu bespovratnih sredstava, ograničio je postotke sufinanciranja, vezao ih uz indeks razvijenosti koji često ne predstavlja realnu sliku stanja u određenoj jedinici, no nečime se moramo voditi pa pustimo i taj kriterij, te je naveo da će se sredstva dijeliti prema redu zaprimanja, no nije prezentirao čvrste kriterije i jasan sustav bodovanja zahtjeva. Slični su se natječaji u prošlosti spominjali u kontekstu politički obojanih, što ovoj inicijativi svakako ne treba.

Problem koji bi se mogao pojaviti kod infrastrukturnih projekata kojima je ovaj Fond primarno i namijenjen jest pitanje zatvaranja financijske konstrukcije prilikom predaje projektne prijave za određeni natječaj. Naime, prijavitelj je već u startu dužan zatvoriti financijsku konstrukciju i pozvati se na određene izvore sufinanciranja projekta, a u ovom slučaju on to neće moći jer će se na natječaj Fonda moći prijaviti tek nakon što mu se odobre bespovratna sredstva. I kad mu se odobre, on će čekati još najmanje 60 dana, koliko iznosi predviđeni rok za obradu i evaluaciju zahtjeva, te potpis ugovora, što bi ga moglo usporiti u provedbi projekta.

Upravo je zato potrebno dobro proučiti komentare koji će stići kroz e-savjetovanje, ali i dodatno razraditi neka otvorena pitanja.

S druge strane, za uspjeh ove priče potreban je dobro posložen sustav jedinica lokalne i regionalne samouprave koji je dobro informiran o tome što se i kako zaista može sufinancirati iz ESI fondova. Trenutačna situacija na terenu je takva da općinama, gradovima i županijama nedostaje znanja o tome što mogu financirati, a još im je teže osmisliti projekte koji će biti dugoročno održivi.

I pticama na grani je jasno da se u najvećem broju slučajeva na razini ovih jedinica pripremaju projekti koji donose mandate i vlast na sljedećim lokalnim izborima. Upravo zbog toga, čelnici jedinica izabiru projekte koji nisu razvojni i održivi, ali koji su vidljivi. Tako se izabire preuređenje trgova, izgradnja fontana, rekonstrukcija crkvi, muzeja i slični projekti, za koje je teško objasniti kako će stvoriti nova radna mjesta ili zaista doprinijeti povećanju kvalitete života građana.

Istovremeno, jedinice pate od nedostatka sredstava za vlastito funkcioniranje, stoga su im ulaganja svedena na minimum i svako pogrešno ulaganje može dovesti do blokade funkcioniranja jednog grada ili općine, ali i županije.

Određeni broj projekata koje su pripremile uglavnom se ne uklapa u kriterije javnih poziva koji se raspisuju ili su najavljeni pa neki od njih stoje u čekaju bolje sutra.

Upravo će zato biti važno, paralelno uz ovaj Fond, ojačati kapaciteti JLRS-a za pripremu projekata, a to se može učiniti ako im se neposredno odgovori na pitanja o tome što je od njihovih projekata prihvatljivo, a što nije. Bugarska je napravila sličan potez kada je uvela mobilne timove koji su obilazili korisnike na terenu, dajući im konkretne odgovore na konkretna pitanja o njihovim projektima.

I Hrvatska bi mogla osmisliti slično rješenje koje ne mora nužno obuhvaćati veliku turu po hrvatskim gradovima, već je dovoljno osmisliti kvalitetan sustav javnih savjetovanja koji bi se trebao implementirati putem razvojnih agencija (onih koje su zaista i sposobne privući korisnike iz regije), info-telefona i dodjelom posebnih projektnih managera od strane Ministarstva. Koja god metodologija da se izabere, izuzetno je važno da započne proces konkretnog informiranja o konkretnih projektima jer o općim pravilima financiranja iz strukturnih fondova pričamo još od 2010. godine i vidimo da time nismo postigli bog-zna-kakve rezultate.

Također, nositelji vlasti na razini jedinica lokalne i regionalne samouprave moraju prionuti poslu, shvatiti da u Hrvatskoj ne možemo imati 500-tinjak turističkih i gospodarskih središta regije (kao što većina lokalnih strategija navodi), već da pametno osmišljen razvoj utemeljen na realnim procjenama i projektima koje je moguće realizirati, može polako jačati njihovu krvnu sliku.

Ukoliko i jedna i druga strane ne pronađu kompromisno rješenje i ne otvore sadržajnu komunikaciju o konkretnim projektima, i ovaj Fond će ostati neiskorišten kao i mnogo drugih instrumenata financiranja prije njega. Je li realno očekivati da zaista uspostave kvalitetnu suradnju, ostaje da vidimo.