Još početkom 2007. tadašnji ministar poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva Petar Čobanković - na skupu u HAZU-u pod nazivom 'Melioracijske mjere u svrhu unapređenja ruralnog prostora s težištem na Nacionalni projekt navodnjavanja' – podsjetio je da je vlada premijera Ive Sanadera još 2005. usvojila spomenuti projekt te je dodao kako će se samo u 2007. uložiti 135 milijuna kuna u njegovu realizaciju. Sanader je pak krajem iste godine, kao mandatar svog drugog kabineta, ustvrdio da je navodnjavanje prioritet za njegov drugi mandat, a u 'Pretpristupnom ekonomskom programu za razdoblje 2008. - 2010.' najavljivalo se kako će do 2010. navodnjavanjem biti obuhvaćeno 3.000 hektara dok bi se do 2020, u drugoj fazi, površine pod navodnjavanjem prostirale na 65.000 hektara. Godina je 2015, a procjenjuje se da se navodnjava tek 18.000 hektara.

Za projekte navodnjavanja planiralo se u proračunu izdvojiti 581 milijun kuna u razdoblju od 2008. do 2010, no Vlada je, prema podacima Ministarstva regionalnog razvoja, investirala tek 292 milijuna kuna. Time Hrvatska, premda raspolaže s više od 240.000 hektara iznimno pogodnih za navodnjavanje, i dalje ostaje na začelju ljestvice europskih zemalja. Istovremeno je po vodnom bogatstvu pri vrhu Europe.

Ništa se oko navodnjavanja nije značajno promijenilo ni dolaskom Kukuriku koalicije na vlast, osim što su se donekle zaustavili ionako potfinancirani projekti koji se tiču navodnjavanja, ali zato su ljetne suše postale skoro pa standard. Ministar Tihomir Jakovina jednom je spominjao kako će stvar riješiti fondovi EU-a, ali ni od toga zasad ništa. Zapravo, prošlo je cijelo desetljeće otkako je Hrvatska dobila Nacionalni projekt navodnjavanja, ulupani su u njega i milijuni, ali se neki značajni pomaci ili uvjerljivi rezultati ne mogu baš pokazati.

Da bude jasno, ne znam skoro ništa o navodnjavanju i svi podaci izneseni dosad u tekstu pronađeni su tako što sam u Google ukucao 'navodnjavanje Slavonija' te čitao što su o tome u proteklih deset godina pisali relevantni hrvatski mediji odnosno izjavljivali relevantni hrvatski političari. Ako su doista potrošene stotine milijuna na navodnjavanje, a rezultat je poslije deset godina takav da je nikakav, onda bi DORH trebao početi češljati i dokumentaciju koja se tiče toga, jer nikoga ne bi trebalo iznenaditi ako se i vezano uz navodnjavanje triput krečilo. Možda bi neki trebali oguliti još mnogo krumpira?

No priča o navodnjavanju savršena je ilustracija potemkinovskih navada hrvatske politike, kao i nesposobnosti – tko god na vlasti bio – vođenja i realiziranja višegodišnjih strateških projekata. Još gore, u priči o navodnjavanju iskazuje se fundamentalan izostanak političke imaginacije domaćih vlada, jer se tome moglo i može pristupiti na drugačiji, vjerojatno jeftiniji, a garantirano manje korumpiran način u odnosu na zlatne standarde Sanaderove ere.

Evo moj skromni prijedlog: vratiti šestomjesečno obavezno civilno služenje mladih, organizirati radne akcije i u roku od pet godina iskopati to desetljećima sanjano navodnjavanje Slavonije. Za razliku od predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, smatram da je hrvatsku mladež mnogo bolje naučiti raditi, a ne naučiti pucati puškom. Za razliku od premijera Zorana Milanovića, smatram da je hrvatskoj mladeži bolje ponuditi mogućnost da svojim kolektivnim angažmanom učini nešto dobro za budućnost države, nego da za to mora otići na Zapad.

S obzirom na to da će se naći mnogi koji će imati argumente protiv ove ideje, od kojih će prvi vjerojatno biti 'fuj, komunjara', ograničit ću se samo na pet ključnih razloga zašto bi takav projekt bio iznimno blagotvoran.

Prvi se baš tiče nacionalnog odnosno toga da bi radne akcije bile prilika mladima iz cijele Hrvatske da se upoznaju i zbliže, da zajednički rade na nečemu od boljitka za cijelo društvo, da mogu uvijek svojoj djeci i unucima pričati kako su nekad kopali kanale po Slavoniji. Da, nije bilo lako, ali osjećaj ponosa na ostvareno zasigurno bi bio daleko veći nego razmaženo plakanje zbog nekoliko žuljeva na rukama. Bila bi to prilika i za rađanje mnogih ljubavi, što znači da bi trebalo podijeliti i besplatnih kondoma kako ne bi bilo druge vrste neplaniranog rađanja. Spominje se želja za zajedništvom? U redu, ali ono će se sigurno bolje ostvariti ne preko zajedničkog slavljenja prošlosti i rata, nego zajedničke izgradnje prosperiteta i budućnosti. A pritom mladi mogu slobodno pjevati i Thompsona i Hladno pivo, kako god sami odluče da im odgovara.

Drugi se odnosi na probleme korupcije koji su dosad pratili mnoge velike građevinske projekte u Hrvatskoj i u kojima su za trostruko krečenje (kao paradigmu cijelog tog sustava) potrošeni nezamislivi novci. U slučaju radnih akcija bilo bi mnogo manje privatnih interesa pojedinaca, a mnogo više općeg interesa, kao i ljudi koji ne bi htjeli zatvarati oči pred muljažama, čak i ako sami u njima ne sudjeluju. Naime, da bi nešto kao Fimi media moglo godinama funkcionirati, nije bilo samo potrebno napraviti zapovjednu liniju korupcije i pljačke države, nego se oslanjalo i na to da će stotine ljudi dobrovoljno okretati glavu kad to treba, kao što i jesu. Ali kad je riječ o tvom vlastitom krvavom radu, onda se ne bi tako lako okretala glava, jer mladi koji bi na civilnom služenju radili na navodnjavanju Slavonije ne bi od toga mogli imati direktne novčane koristi (osim možda nekakve naknade), pa se ne bi tolerirala ni tuđa. Teško mi je povjerovati da bi projekt navodnjavanja Slavonije realiziran kroz višegodišnji plan radnih akcija koštao više nego da ga se dohvati koja god hrvatska građevinska firma, sve poznate po svojem poštenju i efikasnosti. Bila bi to prilika da se izbjegnu i javno-privatna partnerstva, poput onoga koje je u Splitu napravilo Spaladium arenu tako što je – nije napravilo! Ali je grad na rubu bankrota, naravno. Uostalom, i roditeljima bi bilo stalo da se rad njihove djece ne zloupotrebljava za nečiji privatni džep, dakle postojali bi mnogo veći i raznolikiji mehanizmi kontrole nad tim projektom.

Treći se tiče samih mladih, kojima šest mjeseci rada za javno dobro zasigurno ne bi poremetilo nikakve planove za budućnost, ali bi im – možda prvi put u Hrvatskoj od neovisnosti – dalo priliku da osjećaju da rade nešto dobro, da budućnost države i društva ovisi i o njima, da se politički osvijeste i uključe, da nauče vrijednost rada. To bi bio način da se mlade zadrži u Hrvatskoj, ne samo na tih šest mjeseci, nego do kraja njihovih života, jer bi mnogi uvidjeli da Hrvatska može imati smisla. Domovinu bi se voljelo zbog toga što je sposobna svoje građane uključiti u zajedničko rješavanje nacionalnih izazova, a ne da se ljude ucjenjuje poginulim braniteljima. Bilo bi divno i pokazati mladima da u hrvatskom društvu jednakost građana nije samo prazna floskula iz Ustava. Zajedno bi po Slavoniji kopala i djeca dobrostojećih roditelja i djeca siromašnih, zajedno bi ručali, zajedno bi u istim barakama spavali itd. Bila bi to pozitivna iskustva i prave lekcije za cijeli život.

Četvrti razlog jest naravno ekonomski. Nema sumnje da bi sveobuhvatan sustav navodnjavanja Slavonije unaprijedio hrvatsku poljoprivredu, da bi se u Hrvatskoj moglo proizvoditi više hrane za potrebe stanovništva, kao i za izvoz. To je i pitanje suverenosti u globaliziranom svijetu, u kojemu sve važnija postaje mogućnost da je država u stanju samu sebe prehraniti, a ne ovisiti isključivo o uvozu. Također bi se realizacijom navodnjavanja Slavonije otvorila nova radna mjesta te diversificirali sektori na kojima treba počivati hrvatska ekonomija.

Peti je razlog najapstraktniji, ali i najvažniji. Tim bi se pristupom i njegovim uspjehom u Hrvatsku vratile nada i vjera da ova država ima smisla na posve realan, konkretan način, a ne samo kao tisućljetna fantazma. Svi bi željeli da radne akcije i navodnjavanje uspiju, između ostaloga i jer je to nešto što grade hrvatska djeca za svoju vlastitu bolju budućnost, što bi najviše garantiralo to da bi stvar bila uspješna. Hrvatska bi na kraju svega toga bila ne samo ekonomski uspješnija država, nego i bolje društvo.

Gledano i s ljevice i s desnice, svake sa svojim specifičnim argumentima, takav nacionalni projekt itekako bi imao smisla. Što je, ruku na srce, i najvažniji razlog zašto ga se uopće ne bi uzelo u razmatranje, a kamoli pokušalo realizirati. Politički rizik za prave i maštovite pozitivne promjene jednostavno je prevelik.

Naime, kada bi se uvelo civilno služenje i krenulo u radne akcije za navodnjavanje Slavonije (a kasnije ima još mnogo drugih stvari koje bi se na taj način mogle ostvariti!), potencijalni neuspjeh značio bi da su zakazali svi u društvu. Preuzimanje rizika i odgovornosti nikad nije bilo posebno na cijeni u Hrvatskoj. Lakše je ništa ne pokušati, žaliti se u birtiji i zaključiti da su drugi krivi za sve. A mladi odoše.