Hoće li predsjednik Boris Miletić uistinu dati ostavku na mjesto predsjednika IDS-a osvoji li njegova stranka na skorim parlamentarnim izborima samo dva umjesto planirana tri mandata? Je li najjača istrarska politička stranka od 1992. naovamo spremna na rizik samostalnog izlaska na izbore umjesto u nekoj od koalicija koje bi joj osigurale priželjkivani rezultat? Zašto ne. Izbori su, kao i političko djelovanje, veoma često praćeni različitim rizicima, ali bi također trebali biti praćeni i preuzimanjem odgovornosti ako se rizik nije isplatio. Izađe li IDS na predstojeće izbore za Hrvatski sabor samostalno ponovit će situaciju s izbora 2007. kada se stranka Borisa Miletića u VIII. izbornoj jedinici također natjecala samostalno. Iako je tada SDP Zorana Milanovića bio taj koji je ustrajavao na samostalnom izbornom nastupu i baš zbog toga propustio pobijediti HDZ, IDS je i izvan koalicije osvojio tri saborska mandata. No, doslovce za par stotina glasova. Naime, na izborima 2007. u VIII. izbornoj jedinici koja obuhvaća Istarsku županiju i Rijeku, najuspješnija je bila lista SDP-a s 40,99% glasova i sedam osvojenih mandata, drugi je bio HDZ s 21,17% glasova i tri mandata, dok je tri mandata osvojio i IDS, ali sa 16,18% glasova.

Posljednji četrnaesti mandat u toj izbornoj jedinici pripao je upravo IDS-u, i to baš Borisu Miletiću. To znači da je IDS imao „najjeftinije“ osvojene mandate te da je petoplasiranom HNS-u (četvrta je bila lista HSU-a s jednim osvojenim mandatom) nedostajalo samo 445 glasova da preotme taj treći IDS-ov mandat. Zna li se da je tada u VIII. izbornoj jedinici bilo 236.569 važećih glasova, razlika kojom je Boris Miletić ušao u tadašnji saziv Sabora djeluje poput foto-finiša. Hoće li se nešto slično dogoditi i ove godine te će i ovaj put IDS biti sretne ruke ili će par stotina glasova odlučiti u korist neke druge liste i njezinih mandata? Naravno, način izlaska na izbore – samostalno ili u koaliciji – nije i ne može biti isključivo matematika. Koalicije se dogovaraju temeljem sličnih ideoloških pozicija, političkih programa i poslijeizbornih orijentacija, ali im je srž udruživanje političkih stranaka s ciljem pobjede ili maksimalno mogućeg rezultata na izborima. Taj rezultat često znači razliku u jednom ili dva mandata, osobito u izbornim modelima kakav ima Hrvatska. Stoga ne čudi da će prvi put od održavanja prvih demokratskih višestranačkih izbora u Hrvatskoj 1990., dvije najjače političke stranke – HDZ i SDP – na parlamentarnim izborima nastupiti u širokim višečlanim koalicijama u svim izbornim jedinicama (izuzimajući pritom izborne jedinice za hrvatske državljane bez prebivališta u Hrvatskoj i za pripadnike nacionalnih manjina). HDZ se zasad udružio s još sedam stranaka, a SDP s njih pet. K tome, koaliciju su sklopili i Radimir Čačić i Ivo Josipović sa svojim strankama te stranke Ruže Tomašić i Daniela Srba ne odustajući od širenja političkih saveza. Što u ovakvom odnosu snaga u kojem se očekuje da će potencirana bipolarnost političkog spektra sve ostale neudružene stranke ostaviti na brisanom prostoru, mogu očekivati oni izborni akteri koji su najavili samostalan izborni nastup? Primjerice, ORaH, Živi zid, HDSSB i možda IDS

Ovisi o tome u kojim se izbornim jedinicama natječu. I koliko su same jake. Manje političke stranke s izbornim utvrdama – dijelovima zemlje u kojima je njihova popularnost iznadprosječna – puno lakše osvajaju mandate nego li stranke podjednake jakosti na nacionalnoj razini koje imaju manje-više sličnu podršku u svim dijelovima zemlje. Zato će IDS u Istri te HDSSB u Slavoniji i Baranji gotovo sigurno osvojiti saborske mandate, a na takav rasplet računa i Radimir Čačić na sjeverozapadu zemlje, Slavko Linić u Rijeci te Božo Petrov sa svojim Mostom u X. izbornoj jedinici. S druge strane, imaju li Ivo Josipović, Mirela Holy i Ivan Vilibor Sinčić svoju izbornu utvrdu na koju mogu računati barem osobno, ako ne stranački? To su vjerojatno Zagreb i njegov prsten u središnjoj Hrvatskoj, mada se čini da bi upravo hrvatska metropola ovaj put mogla sve iznenaditi odabirom svojih birača. Obistine li se predviđanja da će uz pojedine regionalne izuzetke nakon parlamentarnih izbora 2015. u saborske klupe sjesti samo HDZ, SDP i njihovi koalicijski partneri, neće biti potrebe da bilo tko sa strane određuje sastav parlamentarne većine i – vladu. Većinu će najvjerojatnije osvojiti HDZ-ova koalicija iako joj se novi SDP-ov savez posljednjih mjeseci, makar u ispitivanjima javnog mnijenja, sve više približava.

Dođe li do toga, jesu li političke stranke koje su odlučile same izaći na izbore pogriješile? Ne, ako su otpočetka bile dosljedno usmjerene na vlastito profiliranje i sadržajnu orijentaciju. Problem će nastati ako u tome (p)ostanu izvanparlamentarne bez višegodišnje mogućnosti da u najvišem predstavničkom i zakonodavnom tijelu vlasti argumentiraju svoju politiku. Političke stranke koje su u jednom trenutku izgubile parlamentarni status osuđene su ili na statiranje u političkom životu ili na čekanje da im sljedeći put neka od najvećih stranaka udijeli par mjesta na svojim listama radi imidža, straha od gubitka glasova ili prestiža pred glavnim suparnikom. Svi su ti razlozi odredili ovogodišnje izborne koalicije HDZ-a i SDP-a koje će u konačnici upravo HDZ i SDP veoma skupo platiti. Međutim, najskuplje će proći one političke stranke koje su precijenile vlastite mogućnosti, poglavito mogućnosti svojih čelnih ljudi. Dogode li se u tom slučaju ostavke nakon izbornih rezultata, barem će proraditi odgovornost.