Kada se na Wikipediji pogleda što piše o Valerie Jean Solanas (1936-1988), u prvoj rečenici stoji kako je ona bila radikalna feministkinja koja je najpoznatija po svojem SCUM Manifestu i pokušaju ubojstva umjetnika Andyja Warhola. I doista, to su dva razloga zbog kojih je Solanas dobila svojih 15 minuta slave u ljudskoj povijesti. Solanas je nakon atentata na Warhola završila neko vrijeme i u ludnici, dijagnosticirali su joj paranoidnu shizofreniju, no njezin poremećeni i radikalni SCUM Manifesto (SCUM je pak skraćenica za Society for Cutting up Men tj. Društvo za kasapljenje muškaraca) preživio je sve to te postao jedan od najzabavnijih tekstova feminističke teorije koji u svojoj hiperkritičnosti, ekstremizmu i luđačkoj mržnji prema muškom rodu, ako ga se čita kao satiru, sadrži i određene istine. Tko misli da pretjerujem, vjerojatno nije uopće pratio aktualnu predizbornu kampanju u Hrvata. (Hrvatica u njoj baš i nema.)

'Muškarac je potpuno egocentričan, zarobljen unutar samoga sebe, nesposoban suosjećati i identificirati se s drugima, nesposoban za ljubav, prijateljstvo, pristojnost, nježnost. On je potpuno izolirana jedinka, nesposobna za razumijevanje s drugima. Njegove su reakcije uvijek instinktivne, a ne racionalne, njegova inteligencija tek oruđe u ispunjavanju poriva i potreba; on je nesposoban za umnu strast i duhovno povezivanje; jedino čime se vodi su tjelesni podražaji. On je polumrtva, nereagirajuća kvrga, nesposoban za pružanje ili primanje zadovoljstva ili sreće; slijedom toga, on je u najboljem slučaju potpuni dosadnjaković, neuvredljiva amorfna masa, s obzirom da samo oni sposobni za unošenje u druge mogu biti šarmantni. On je zarobljen na pola puta između ljudi i majmuna, ali je mnogo gori od majmuna jer je sposoban za niz negativnih emocija – mržnju, ljubomoru, prezir, gađenje, sram, sumnju – i povrh svega, on je svjestan što nije i što jest', pisala je Solanas u svojem radikalnom manifestu 1967. godine, a kada čovjek pogleda što govore i kako se ponašaju proteklih tjedana Zoran Milanović i Tomislav Karamarko te njihove muške škvadre koje se prave da su političke stranke jasno je da je paranoidna feministkinja neke stvari ipak pogodila, zasigurno ne u vezi kompletnog muškog roda, ali definitivno u vezi određenih njegovih primjeraka, u ovom slučaju onih koji Hrvatskom vladaju ili to žele.

Jer, ova predizborna kampanja predstavlja tragikomičan festival ispraznog testosteronskog mačizma, obilježena pjetlićkim emocijama premijera i njegova izazivača koji su si umislili kako se natječu za poziciju alfa mužjaka, a ne za prvu izvršnu funkciju u državi. Kao da se ne nalazimo u kampanji za parlamentarne izbore nego u reality showu u kojemu se natječe kome je veći. To što su lišeni pravog političkog sadržaja, osim želje da budu vođe nacionalnog čopora, nadoknađuje se smiješnim busanjem u muškohrvatska prsa. Kompulzivno predizborno mahanje zastavama utoliko je savršena frojdovska metafora – na motki kao jasnom falusnom simbolu nalazi se nabijena Hrvatska kojom se naokolo mlatara.

Milanović poziva na kvartovsko-štemerski fajt, Karamarko objašnjava košarkaškim metaforama da vodi dvadeset prema nula, a obojici je zajedničko to da nisu predstavili nikakav smislen politički ili ekonomski program za sljedeće četiri godine te da su se u svojim strankama okružili većinom mužjačićima slična mentaliteta, podanički smjernih prema ovnu predvodniku (Gordan Maras i Milijan Brkić kao najvjerniji ađutanti idealan su primjer toga), dok su žene i u kampanji i na listama svede na ikebane. Brkić je to najbolje izrazio u svojem doista blesavom govoru o Osijeku, kada je činjenicu da u 4. izbornoj jedinici HDZ ima samo jednu ženu na listi opravdao riječima kako je čuvaju kao malo vode na dlanu ili nekom sličnom heteropatrijarhalnom frazetinom, uvredljivom za svakoga tko vjeruje u ravnopravnost spolova. Kojoj to emancipiranoj ženi treba Milijan Brkić i njegova zaštita, pobogu! Potrebna je zaštita od Brkića.

Cijela Hrvatska zato kao da tjednima vonja ustajalim pubertetskim znojem iz svlačionice provincijskog nogometnog kluba u kojem igraju oni nedovoljno talentirani za Ligu prvaka, ali uvjereni kako su nogometni virtuozi i oduševljeni time što ih se u svom selu gleda kao lokalne junake. Prema Hrvatskoj se pritom postavljaju kao da je nemoćna princeza zatočena u usamljenom tornju koju samo jedan od njih može spasiti od zmaja. U Hollywoodu to je duhoviti crtić 'Shrek' koji se sprda s takvim stereotipima, u Hrvatskoj politička realnost bez trunke ironije.

Prisutnost žena u politici obje su velike koalicije zanemarile na svojim vođi poslušnim muškarcima prepunjenim listama, SDP naravno ipak manje nego HDZ, potpuno spremni da krše zakon i plaćaju kazne, jer to im je prihvatljivije nego da otvore svoje klubove heteroseljačina rodnoj i ljudskoj raznolikosti. Ipak, možda je najgore od svega ideja HDZ-a da ženama baca u lice 1.000 eura kad rode dijete umjesto da – ako već žele imati ozbiljnu demografsku politiku – obećaju izgradnju vrtićkih kapaciteta za svako dijete u zemlji, zaprijete najstrožim kaznama svim poslodavcima koji otpuštaju trudnice te omoguće ženama da rade pola radnog vremena ako žele itd. Sve to su i dalje zapravo konzervativne ideje u obiteljskoj politici, ali čak ni do toga Karamarkov HDZ nije sposoban dobaciti nego tek roditeljstvo žena svesti na jednokratnu financijsku transakciju od 1.000 eura. Kada muškarac plati ženi za seks, to je prostitucija; kada HDZ plati ženi da rodi dijete, to je demografska politika?! A jedina je Milanovićeva reakcija da cinično kaže kako će on dati 1.100 eura, umjesto da ukaže na to koliko je sve to ponižavajuće i promašeno.

Naravno, čim su muškarcima puna usta zaštite žena, s implicitnom poruku da one same nisi sposobne ni za što osim KKK (Kinder, Küche, Kirche), nije daleko ni muško uvjetovanje tim ženama koje šatro štite što bi one smjele i trebale, a što im nije dozvoljeno. Zanimljivo, pitanje pobačaja – koji je u Hrvatskoj na udaru klerikalnih snaga – uopće nije tematizirano u kampanji, ali tu se u priču uključio voditelj 'Nedjeljom u dva' Aleksandar Stanković, izražavajući u jednom radijskom intervjuu svoje uvjerenje kako je pobačaj ubojstvo, a pravo djeteta iznad prava žene da odlučuje o svom tijelu. Bolje da odlučuje Stanković, je li. Stanković je zapravo iznio isti stav kakav ima i Ante Ćorušić, potencijalni HDZ-ov ministar zdravlja i ginekolog koji odbija raditi dio onoga što je njegov posao, ali to predstavlja kao vrhunski izraz vlastite savjesti. Pobačaj ipak ne bi zabranio, samo bi ga maksimalno otežao. Nepodnošljivo je kako su neki muškarci, vođeni vlastitom savješću, bez ikakve zadrške spremni nametati je ženama te ih proskribirati ako njihova savjest nije istovjetna, ako ne žele roditi jer im je netko, kao raspojasana pijandura striptizeti u noćnom klubu, bacio 1.000 eura u krilo.

No ako vjerujemo u ravnopravnost spolova, onda bismo trebali tražiti ekvivalentnu moć žena nad muškim tijelima – dakle ako muškarci žele odlučivati o tome smiju li žene pobaciti, onda žene neka odlučuju treba li muškarce kastrirati. Nekako mi se čini da ni Stanković ni Ćorušić svoje penise i testise ne bi dali na raspolaganje iako od žena traže da to učine sa svojim maternicama. U skladu sa suštinski istinitom tvrdnjom da pobačaj nikad i nigdje ne bi bio ilegalan da muškarci mogu zatrudnjeti, možda bi im stvari bile jasnije kad bi im se nekom frikovitom medicinskom procedurom, kao iz filmova kanadskog majstora tjelesnog horora Davida Cronenberga, u abdomen implantiralo košarkaške lopte protiv njihove volje koje moraju nositi devet mjeseci. Tj. lako je tuđom maternicom koprive mlatiti, da parafraziram poznatu narodnu. Ta cijela 'logika' o svetosti života od začeća se razbija u ništa pred statistikom UN-a da svake godine u svijetu umre od gladi više od tri milijuna djece mlađe od pet godina. Život je očito svet samo prije rođenja, dok nakon njega doslovce možeš crknuti od gladi i nikoga od dežurnih muških moralizatora nije briga.

U kampanji sastavljenoj od Milanovićeva i Karamarkova hrvanja u blatu na daljinu, primitivni se seksizam i patrijarhalni teror provlače kao neprekinuta nit, jedino što doista obilježava sprint prema 8. studenom. Specifične potrebe i probleme polovice biračkog tijela odnosno građanki Republike nitko ne spominje, osim kada im se prebrojavaju djeca i nudi pozicija nacionalnog inkubatora.

Pitanje koje ostaje za kraj, kao i tema nekog zasebnog teksta, glasi: 'A zašto žene Hrvatske, obične građanke i/ili one angažirane u politici, šutke trpe i pristaju na sve to?'