Teroristi znaju da se ne mogu nositi sa zapadnom vojnom i ekonomskom nadmoći, ali njihove ambicije se i ne kreću u smjeru takve, izravne konfrontacije. Dovoljno je izazvati strah, moralnu paniku i mržnju te pustiti Zapad da uništi sebe samoga.

Napad na njujorške Kule-blizance, londonski metro ili pariško kazalište Bataclan samo su taktička sredstva u postizanju strateškog cilja da Zapad odustane od demokracije, ljudskih prava te načela vjerske i etničke jednakosti, riječju, da postane zapadna inačica ISIL-a, kršćanska džamahirija. Na djelu je sociološka bomba, neusporedivo opasnija od bilo kakvog eksploziva. Eksplodirala je u obliku fašistoidne mržnje prema svemu što u percepciji europskog malograđanina stoji u bilo kakvoj vezi s arapskim i islamskim svijetom. Ona u javnosti nije prisutna u mjeri u kojoj bi htjela biti – za sada luduje u opskurnoj anonimnosti interneta – ali je činjenica na koju računaju ili moraju računati i iskreno kozmopolitski i demokratski političari. Ironično je da se ta mržnja poziva na 'obranu Europe' i 'zapadnih vrijednosti' iako je upravo ona faktor koji će europskoj demokraciji doći glave. Iza prezira prema izbjeglicama s Bliskog istoka i sijanja smrti u zapadnim metropolama stoji jedno te isto mentalno stanje, jedna te ista pervertirana percepcija koja ljepotu raznolikosti doživljava kao ugrozu.

Ne postoji tako jaka i sposobna teroristička organizacija koja bi bila toliko realna i toliko smrtonosna prijetnja Europi kao što je mnoštvo koje se pariškim žrtvama hrani poput hijena, zaziva mržnju i odmazdu izgovarajući se mržnjom koju siju teroristi. Zašto misle da je njihova mržnja bolja? Samo zato što je njihova? Ili, kako s osobitim zadovoljstvom vole zaurlati, naša je. Zašto ne vide da time postaju isti kao i oni koji mrze kršćanstvo i Europu? Zašto ne shvaćaju da je mržnja prema islamu i Arapima upravo ono što su teroristi htjeli i izazvati, ne bi li i sami našli nove izlike za svoju mržnju? I tako unedogled. Kada se europski fašisti pozivaju na vjersku netrpeljivost prema kršćanima i Židovima u nekim bliskoistočnim zemljama, istu netrpeljivost zazivaju u Europi – i time je razaraju – kao da je netrpeljivost prema Arapima i muslimanima nešto drugačije i 'bolje' i kao da ne spada u katalog ljudske bijede kao i svaka druga, bilo koja netrpeljivost. Zašto tako podatno i s tolikim zadovoljstvom pristaju na igru koju im nameću oni isti neprijatelji koje tako strastveno mrze?

Europski fašisti, nacionalisti, rasisti i kršćanski fanatici su najpouzdaniji saveznici islamskih terorista. To svakako nisu nesretni imigranti koji pristižu u Europu jer naivno vjeruju u njene demokratske vrijednosti, a pobjegli su od onog istog terorizma za koji ih optužuju europski ksenofobi. Pravi neprijatelji Europe su oni koji je panično 'brane', poput primjerice Orbánove Mađarske i sličnih nacionalističkih kalifata. Ukinuti šengensku slobodu kretanja ne bi li se lakše uhvatio kakav terorist? U redu, ukinite promet i jamačno više neće biti prometnih nesreća. Ukinite disanje i iskorijenit ćete infekcije respiratornog trakta. Ukinite život i jamačno ćete trajati u vječnoj izvjesnosti i apsolutnoj sigurnosti.

Američku demokraciju nije ugrozio sâm napad na New York 11. rujna 2001. Fatalno su je ugrozili faktična legalizacija torture, paranoidna (i uzaludna) opsesija 'domovinskom sigurnošću' i trenutak kada je američki redneck u svakoj džamiji počeo prepoznavati terorističku ćeliju i u svakom građaninu koji nosi bradu i ne pije alkohol – ubojicu. To je bila pobjeda terorizma i takvu pobjedu su teroristi i htjeli. Nimalo slučajno, pariški pokolj lukavo su tempirali usred izbjegličke krize. Na djelu je genijalno jednostavan mehanizam zamašnjaka: čini ono što protivnik očekuje od tebe kako bi te mrzio još više i pružio ti dodatnu izliku da ti njega mrziš još više, ne bi li protivnik mogao uzvratiti s još većom strašću i tako ti poklonio nove i nove izgovore.

Na identičan način je funkcionirao i srpsko-hrvatski rat. Nisu srpski nacionalisti razorili Vukovar zato što su računali da će ga zadržati, već zato što su znali da će hrvatski nacionalisti u toj tragediji naći novu izliku za mržnju prema svim Srbima, što je pak srpskim nacionalistima sljedeća u nizu izlika za mržnju prema svim Hrvatima, a i jednima i drugima izlika za mržnju prema svakom obliku racionalne hrvatsko-srpske suradnje. Identičan mehanizam je Jedanaesti rujan i Trinaesti studeni preobrazio u savršenu izliku za mržnju prema svim Arapima i muslimanima, a ta je mržnja savršena izlika za mržnju prema Europljanima. Unedogled...

Jasno, hrvatski nacionalisti su sa zadovoljstvom nasjeli i ostali nesposobni da shvate kako je njihovo opiranje ćirilici u Vukovaru eklatantna pobjeda srpskog nacionalizma i dio istog začaranog kruga koji je zločin na Ovčari preobrazio u eklatantnu pobjedu hrvatskog nacionalizma. Da nema srpskog nacionalizma, ne bi bilo ni hrvatske državotvornosti, kao što nikome na pamet ne bi pala ideja priključenja hrvatskih i bosanskohercegovačkih područja Srbiji da nema hrvatskog i bošnjačkog nacionalizma, a ni njih ne bi bilo da nema četnika, niti bi četnika bilo bez ustaša. I tako dalje, sve do Adama i Steve. Tko je pokrenuo taj perpetuum mobile? Sudionik A uvijek će tvrditi da je započeo sudionik B. I obratno. Jedina svrha te jalove rasprave je prikrivanje nečiste savjesti svih sudionika, ali i onog neusporedivo važnijeg: mračne strane ljudske naravi i njene potrebe da vlastitu bijedu svlada mržnjom i zločinom. Da je bajka o 'nama' koji smo trpeljivi i divni, dok su 'oni' odvratni i mrzitelji – tko god bili 'mi' ili 'oni' i zar je to ikada bilo bitno? – providna, otrcana i lažna, razvidno je iz same činjenice da se papagajski manijakalno ponavlja, poput kakvog narkomanskog tripa.

Slobodan Milošević nije uspio uništiti Hrvatsku ratnim zločinima i razaranjima. Hrvatska je uništila samu sebe kada se branila nacionalizmom i mržnjom. Srbija je sebe samu uništila kada se od hrvatskog nacionalizma branila ratom – i mržnjom. Kada im je uzajamno neprijateljstvo postalo najviša vrednota i temelj državnosti, Hrvatska i Srbija prestale su postojati kao društva, kao ekonomije, kao kulture. Razorila ih je sociološka bomba i učinila nesposobnim za demokraciju, ekonomsku konjunkturu i elementarno poimanje civilizacijskih vrijednosti. Uostalom, nacionalističke elite su upravo to i htjele: lagodnu vlast nad moralnim i intelektualnim zgarištem. Zato u tako razorenim društvima parlamentarni izbori i koalicijski pregovori i ne mogu biti ništa drugo doli žalobni freak show. Ista sudbina čeka i Europu ako na terorizam bude reagirala onako kako priželjkuju i europski ksenofobi i bliskoistočni teroristi. Jesu li svjesni svojeg dijaboličnog savezništva, pitanje je sasvim nevažno.