Bilo je to na bizaran način, kao jedan od onih šovinističkih viceva o Muji i Hasi, tj. glupim Bosancima, samo u ovom slučaju nepodnošljivo crnohumoran. 34-godišnji Enes Omeragić ušao je s kalašnjikovim u ruci u kladionicu i tamo zatekao 'dvojicu vojnika, jednog Kineza, mladića iz susjedstva i radnicu', kako piše sarajevski tjednik Slobodna Bosna, te je onda istjerao sve osim dvojice vojnika, Nedeljka Radića i Armina Salkića, koje je hladnokrvno ubio. Nakon toga je Omeragić izašao i zapucao po autobusu gradskog prijevoza koji je bio u prolazu, nakon čega se zabarikadirao od policije u svoju obližnju kuću, u kojoj se ubrzo raznio bombom. Sve to se opisalo i definiralo kao teroristički čin, iako bi o tome vrijedilo raspravljati, no ako se složimo da je to bio terorizam, onda nema sumnje da je to bio i prilično nesposoban i glup terorizam, disfunkcionalan i neuspješan u svojoj namjeri i izvedbi, baš kao i (kvazi)država u kojoj se odigrao. Da nisu prekinuti životi Nedeljka Radića i Armina Salkića, da nisu iza njih ostale uplakane obitelji, cijela stvar bi mogla donekle i biti cinično smiješna, s obzirom koliko se neučinkovitim kao teroristom pokazao ubojica Omeragić, naročito kada ga se usporedi s brutalno uigranim teroristima Islamske države, koja ga je inspirirala na taj teroristički napad u Rajlovcu, sarajevskoj verziji Dugog Sela.

No to je tek bio početak ove epizode tragikomične groteske koja se medijski obrađuje pod egidom 'islamski terorizam u BiH', jer su nakon Omeragića na scenu dotrčali raznoliki bh. političari. Zaostatak Demokratske fronte na poziciji zamjenika ministra obrane Emira Suljagića (ringišpil povodom konstituiranja vladajuće većine na nivou BiH je posebna priča) odmah je krenuo s izjavama za medije koje baš i nisu imale smisla, ali nitko nije mogao nadmašiti ministra sigurnosti Dragana Mektića i njegove press konferencije, a on na njima postiže to da se Tomislav Karamarko u usporedbi pričinja kao orator ciceronskih kapaciteta. Mektića su bh. novinari ozbiljno i profesionalno izrešetali pitanjima, a njegovi odgovori su kod inteligentnijeg gledatelja mogli izazvati ili transfer neprijatnosti ili dvojenje o tome je li se to ukazao neki lik iz apsurdnih priča Daniila Harmsa, čega je vrhunac bilo Mektićevo mucanje o internetu i ekstremističkom portalu Vijesti Ummeta. Prilično je jasno da su za Mektića world wide web i digitalne tehnologije 21. stoljeća veliki misterij, ali je još veći problem to da su banalne osnove hakiranja i sličnih aktivnosti, kako se čini, nedostižne i za sve zaposlene u obavještajno-sigurnosnom aparatu BiH, inače ispunjenom tatinim sinovima i onima čija je sposobnost za posao kojim se bave obrnuto proporcionalna u odnosu na ogromnu političku podobnost.

Tj. jedino što u BiH nadmašuje nesposobnost wannabe ISIL-ovih terorista jest nesposobnost svakog nivoa sigurnosnih službi. Zasad je u tom sukobu potkapacitiranih izgubljen jednoznamenkast broj života, što je naravno tragedija, ali i neka vrsta utjehe, jer bi sposobniji teroristi s ovakvim sigurnosnim aparatom BiH bez problema već poubijali stotine, možda i tisuće. Allahu ekber, dođe čovjeku da uzvikne!

Pritom sve to ne znači da u Bosni i Hercegovini ne postoji ozbiljna opasnost od ISIL-ovskog terorizma. Itekako postoji! Sreća u toj nesreći jest da su pod propagandu ISIL-a potpali ljudi s najveće moguće margine društva u BiH, iz ruralnih i brdskih krajeva koje je rat 1992-1995. vratio u 19. stoljeće i poništio svaki moment socijalističke emancipacije, ljudi bez obrazovanja, posla ili ikakve mogućnosti da ga dobiju, bez ikakvog socijalnog kapitala, kojima je i odlazak do centra Sarajeva ili Tuzle ogroman pothvat. To su većinom totalni gubitnici tranzicije, neki obilježeni traumama rata ili viktimološkom mitologijom koju je u proteklih dvadeset godina temeljito uzgajao značajan dio bošnjačkih političkih elita, kao i dugogodišnji lider Islamske zajednice u BiH Mustafa Cerić. Bh. simpatizeri ISIL-a su ljudi zapravo sažaljenja vrijedni, ali baš to ih čini i opasnim, jer u postdejtonskoj BiH im nikad nije ponuđeno ama baš ništa drugo nego reislamizacija, i to često protivna duhu doista tolerantnog bh. islama, nego obilježena iz Saudijske Arabije ciljano uvezenim i sustavno plasiranim ekstremističkim salafizmom (tzv. vehabije), a ISIL je jedini koji im se – većinom preko interneta - obratio kao ljudima koji mogu imati svrhu i značenje. Naravno, svrha koju ISIL nudi je pokolj i 72 djevice u raju, ali kad ti nitko drugi već desetljećima nije ponudio ništa drugo, onda se i to može učiniti kao dobra ponuda. U svakom je slučaju to za većinu simpatizera ISIL-a u BiH - jedina ponuda.

Dakle kad SOA objavi da za Hrvatsku postoji opasnost terorizma iz BiH, to je definitivno točno te vrijedi raspravljati kolika je ta opasnost. Vjerojatno nije velika, ali je i postojeća i moguća. No baš kao što se sad svi pitaju kako i zašto je nastao ISIL i većina ispravno zaključuje da je tu jedan od ključnih momenata bila od SAD-a predvođena invazija na Irak 2003. (što, mora se ponavljati, sada priznaje i Tony Blair!), isto se pitanje postavlja i u vezi toga otkud potencijalni ISIL-ovski terorizam u BiH, u međuvremenu takav da može možda udariti i u nekoj od susjednih zemalja.

Odgovor na to pitanje nije zapravo teško dokučiti, ako ćemo biti iskreni. Pojavu ISIL-a i podržavatelja u BiH omogućili su agresija Srbije, pa kasnije asistiranje Hrvatske, onda svakako nefunkcionalni Daytonski sporazum i dva desetljeća postratne agonije, promašena američka i europska politika, dopuštanje da se Saudijska Arabija razmaše u BiH, dopuštanje da (preko Hrvatske!) uz američki blagoslov u ratu dođu mudžahedini i ritualno odsijecaju glave zarobljenicima, pa onda još i provincijalizam i iskvarenost bošnjačkih političkih i vjerskih elita, nesposobnih da ostvare bilo kakav za budućnost BiH konstruktivan cilj, kao i sustavno rušenje BiH od strane hrvatskih i srpskih političkih elita.

Jednostavnije rečeno, ISIL je danas u Bosni zbog Srbije, Hrvatske, Alije Izetbegovića, Darija Kordića, Amerike i Europe, s time da nemaju svi podjednaku količinu krivice i da je krivica Hrvatske vjerojatno najmanja u tom kolopletu promašenih i destruktivnih politika. Ali itekako postoji. ISIL u BiH je nastao na Srebrenici i Ahmićima (kao paradigmama, nažalost, ni približno jedinim zločinima te vrste), i sve to je nekadašnje sekularne Muslimane u BiH kroz ratne i postratne godine gurnulo u poprilično islamizirane Bošnjake, koji su – i tu je najveća tragedija – postali zrcalni odraz Srba i Hrvata. ISIL u BiH je onda i krajnja pojava tog pomicanja udesno i konzervativizam sekularnih Bošnjaka, što je zapravo i logični rezultat i najveći uspjeh politike Slobodana Miloševića, ali i Franje Tuđmana, dakle službenih državnih politika Srbije i Hrvatske devedesetih godina. Iz posijanih zločina, etničkog čišćenja, genocida, agresije i komadanja BiH izrastao je s vremenom bosanski ISIL, koji bi sad da žanje. Radovan Karadžić se zasigurno samozadovoljno ceri u Sheveningenu, jer sve to je kulminacija njegove zločinačke, genocidne velikosrpske politike.

Kada je pak riječ o Saudijskoj Arabiji i njenoj ulozi u radikaliziranju bh. muslimana, pa to je uobičajeni modus operandi te zbog nafte basnoslovno bogate i utjecajne despocije. Zamjerati Saudijskoj Arabiji to što je po BiH sagradila stotine džamija, inače arhitektonski posve stranih tradiciji takve vrste graditeljstva u državi, od koji su neke postale stožeri ekstremizma, jest kao zamjeriti lisici što je, puštena u kokošinjac, zavrnula vratom svim kokošima. Pitanje je tko je lisicu pustio unutra, a odgovor glasi: SAD i bošnjačke vjersko-političke elite. Zato jest vrhunac licemjerja kad se s vrha SDA, koju vodi sin najvećeg sina bošnjačkog naroda, osuđuje taj proklijali, ali na sreću nesposobni ISIL-ovski terorizam, kojemu je Alija Izetbegović doista dedo, kako ga se voli kolokvijalno nazivati među njegovim bošnjačkim poklonicima. Licemjerje američke (vanjske) politike ne treba posebno eksplicirati, vrišteće je očito.

Zato u Hrvatskoj itekako trebamo biti zabrinuti nastavljanjem posvemašnje disfunkcionalnosti Bosne i Hercegovine, i to ne samo jer je Hrvatska jedna od potpisnica Daytonskog sporazuma, kako je nedavno u 'Otvorenom' naglasio i HDZ-ov međunarodni tajnik Miro Kovač, nego jer ovakva BiH – i hrvatskih ruku djelo! - omogućava širenje ISIL-a u njoj i može u krajnjoj konzekvenci definitivno dovesti do zagrebačke verzije Bataclana. Zbog toga se i pitam hoće li svi oni u Hrvatskoj koji su nakon terorističkog napada na Pariz tumačili da je to i posljedica francuske vojne intervencije u Siriji (o potezanju sporazuma Sykes-Picot da ne govorimo) jednako tako logično zaključiti da je i teroristički masakr u Tvornici posljedica hrvatske politike devedesetih prema BiH.