Časna riječ, inače ne pratim realityje. Dapače, smeta mi to što je medijski prostor zagađen raznim 'Parovima', 'Farmama', raznim Macama Diskrecijama, Zmajevima i Tijanom Ajfon.

Jedini reality koji sam pasionirano pratila bio je prvi 'Big Brother' u Hrvata, onaj u kojem je pobijedio dobrodušni i nekonfliktni Saša, a javnost na dulji rok kupila (moja favoritkinja) visprena i simpatična Antonija Blaće. Pravdala sam se da gledam navedeni show čisto profesionalne radoznalosti radi, kao socijalni eksperiment u kojem ću nešto novo naučiti, a ne samo prekratiti svoje vrijeme.

Nemam opravdanja ni za sebe ni za druge

Za ovaj aktualni opravdanje nemam, ali sam ga, kao i svaki slabić, u početku našla u svom adolescentskom djetetu. Uključila sam se u zbivanja u kući, doduše s dvadesetak dana zakašnjenja, jer sam shvatila kako je bolje da dnevni pregled (cenzurirani dio) pogledamo skupa, uz komentare (poželjnih i nepoželjnih 'ponašanja' i reakcija stanara), nego da ono informacije skuplja od školskih kolega ili potajno pretražujući videoklipove na internetu. Iskoristi roditeljski poraz i izvuci najbolje iz njega, moto je kojim sam se vodila. Ne možemo (i ne smijemo) držati djecu pod staklenim zvonom i učiti ih samo lijepim stvarima. Moraju znati da postoje i one manje lijepe, pa i brutalne, te prepoznati i njih i ljude od kojih mogu očekivati takve reakcije. Naučiti nositi se s ne tako pitomom stranom života.

I tu sam se precijenila. Dijete je odustalo nakon tri dana gledanja. Sva sreća, jer bih u suprotnom došla u iskušenje da zapečatim TV i isključim internet. A ja sam, manje pametna i nešto upornija (što u ovom slučaju nije vrlina), nastavila pratiti ovo što se sada već pretvorilo u noćnu moru. Evo me, visim okačena na infuziju iz koje curi smeće, iščekujući sve najgore. Barem kada je kraj ovog reality showa u pitanju.

Ne znam što je ovoga puta prevagnulo: profesionalna radoznalost, mazohizam, ljutnja zbog očigledne i grube manipulacije ne samo sudionicima igre, već i gledateljima ili, sasvim prozaično, primitivan dio moje ličnosti, za koji bih rado (kao i većina ljudi) da ga nemam. Ali - šipak.

Kako smo postali drugačiji ljudi od prvog Big Brothera

I sad se pravdam. Izmučeni ekonomskom, moralnom i (post)izbornom krizom (sad već putujućim cirkusom), u koju nam je ova zemlja zatočena kao u nekom vremenski neograničenom reality showu, s egzotičnim likovima poput Željka Keruma, Milana Bandića, Stipe Petrine i Stjepana Gnječa, mislimo da se gledajući 'Big Brother' odlučujemo za manje štetan televizijski spam

Jesmo li se promijenili kao ljudi ovih godina, otkad se pojavio prvi 'Big Brother'? Kako je moguće da smo se od dobrodušnih likova iz prvog nastavka sada navukli na muljatore, nasilnike i moralno dvojbene individue - kako na televiziji tako i u politici? Kako je moguće da nam političari sada prodaju priče koje se prije desetak godina ne bi ni u snu usudili?

Ljudima je ponekad potrebno napraviti distancu od svakodnevne kolotečine, i to ne uvijek kroz lijepo i korisno. Treba im to da se opet osjete živi i bolji (ili barem dovoljno dobri) kroz tuđe skandale, tuđu glupost i slabost koja nema utjecaja na taj naš mali život, sve kako bi se, iz udobnosti svoje fotelje, osjetili superiornima i usput dobili priliku moralizirati, kažnjavati ili nagrađivati, već prema vlastitoj mjernoj jedinici za moralno i pravedno. 

Birači su postali publika

Jednako tako smo se prateći politiku zapleli u to tko zna brojati do pet, tko je za vrijeme rata bio u Bruxellesu i tko je od rođaka svećenika posudio novac za trošnu kuću. Rugamo im se, ali nikako da racionalno raspravljamo o stvarima koje bi ti političari trebali raditi da naša djeca dobiju bolji život kad ga već mi nećemo imati. Takav nazadan bigbrotherovski odnos Hrvata prema politici stvara sasvim nov model odnosa političara prema svojoj publici. Jer to su građani postali - publika!

Onaj televizijski reality bi, ako ćemo pojednostaviti stvari, imao jednu od funkcija koju bajka ima u psihičkom razvoju male djece. Bajka nabijena brutalnošću i scenama nasilja ima naime reparacijsku ulogu. Pobijedili smo strah, zlo i nepravdu.

No sad sam sasvim sigurna da će ovaj vid zabave (barem temeljen na ovakvom odabiru sudionika) jednom doći na red za skidanje s TV ekrana, baš kao što su u 5. stoljeću, zbog pomaka u razvoju kolektivne svijesti i novih moralno-filozofskih (i religioznih) shvaćanja, zabranjene gladijatorske igre.

O zabavi današnjih generacija, poput one koju nam svakodnevno priređuju pregovori u procesu formiranja vlasti, buduće će generacije govoriti kao o barbarizmu.

Uništavanje života uz opravdanje zabavom

No vratimo se na trenutak na televizijsku verziju te degradirane zabave. Cijeli koncept ovog reality showa otišao je korak naprijed (ili nazad, ako tako gledate na stvari). Izbor kandidata pomaknuo se s prosječnih, zabavnih i/ili otkačenih i tek pomalo konfliktnih ukućana na one među kojima ima i osoba koje će nakon ovog projekta trpjeti teške psihičke posljedice.

Neki od njih će našu zabavu na koncu svojim zdravljem platiti zbog osobne (emocionalne) ranjivosti, ali i zbog situacije koja im je priuštena u kući, poput neprirodnosti izolacije i namjerno izrežirane frustracije i konfliktnih situacija. Svoj će danak uzeti i lavina negativnih komentara i uvreda što su ih izazvali kod publike željne krvi. Društvene mreže, taj novi medij za socijalni pritisak, užarile su se. Gledatelji su iz sebe izbacili sve što je bujalo duboko u njima, a tražilo je izlaz, pa premda i na ovako infantilan način.

Vidite li i ovdje paralelu s predizbornom kampanjom u Hrvatskoj? Sjetite se odvratnih izljeva mržnje prema političarima koji zapravo govore vrlo slične stvari i pogotovo prema osobama koje ih podržavaju.

Traže se nemoralni i agresivni manipulatori

U ovoj sezoni fokus se i u realityju, kao i u politici, preselio s onih za koje navijamo (kao simpatične, pravedne, poštene) na one protiv kojih smo (manipulativne, nemoralne i pretjerano agresivne). Jer produkcija se potrudila da nam otvori cijelu lepezu likova, od kojih su neki narušenog zdravlja, a neki spadaju i u kategoriju koja se, medicinski gledano, može svrstati u poremećaj osobnosti. I u politici i u realityju.

Čak i za relativno snažne i emocionalno stabilne ljude život u ovakvim neprirodnim uvjetima, izolaciji, izloženost pritiscima i raznim manipulacijama bio bi okidač za brojne ekscese.

Organizatori televizijske zabave su dobro detektirali što ljudi žele pa su nam ekstremnim kriterijem za izbor ukućana pružili 'mogućnost' da na malom ekranu već drugi dan od početka showa pratimo spolni odnos s nemoćnom osobom (alkoholiziranom djevojkom) i nastavak te vrste veze jer se jedan od aktera, kako sam priznaje, plašio optužbe za silovanje, a drugi je - posramljen ekscesom koji je počinio, a da se nije pošteno ni raspakirao (drugi dan realityja) - uvjeravao sebe i sve oko sebe da je, zapravo, zaljubljen.

Priuštili su nam psihičke slomove osoba koje su tek izašle iz razdoblja adolescencije i o čijem se zdravlju nije vodilo ne dovoljno, nego nimalo interesa, te se, kako bi ih se zarad gledanosti zadržalo, u cijelu priču (i u kuću) uvuklo i bližnje, na koje se prebacio teret odgovornosti, iako isti za tu odgovornost kapaciteta baš i nemaju.

Gledali smo kako se od emocionalno labilne i priproste žene pravi monstrum tako da se nama (gledateljima) serviraju samo scene u kojima pokazuje sve najgore od sebe (gubi kontrolu, a povremeno reagira i vrlo autodestruktivno, npr. lupajući šakama u glavu), zaobilazeći sve što je ta osoba pozitivno dala drugim ukućanima, a prikrivaju se ispadi manipulatora vulgaris, predatora koji pokazuje spolovilo i slini po više nego duplo mlađim ukućankama (iako su mu puna usta zaručnice, a njezina nebeske ljubavi prema njemu) i agresivca, zbog kojih je već treći dan trebao letjeti iz kuće, a sad se našao u finalu i, barem sudeći prema anketama i brojnim obožavateljima na društvenim mrežama, vrlo vjerojatno odnosi pobjedu.

Prijetnje, uvrede i kršenje pravila

Dopustili su mu se i prijetnje fizičkim napadima (u vrlo ozbiljnom pokušaju, a ne samo u stilu: 'Videćeš ti kad mi izađemo iz ove kuće!'), seksualna uznemiravanja, provokacije na nacionalnoj osnovi (agresija jer jedna od ukućanki ne zna ćirilicu), ruganje zbog izbora prehrane osobi druge vjere, razbijanje namještaja i grub neposluh prema samom Velikom Bratu, čime je cijeli koncept igre pao u vodu.

I ne samo to - najagresivniji i najbešćutniji ukućanin nagrađen je dovođenjem bliske osobe iz vanjskog svijeta (prekršeno temeljno pravilo igre), zaručnice koja je prije i poslije tog svog famoznog ulaska u kuću vodila/vodi prilično prljavu kampanju u kojoj ništa nije sveto, pa ni izazivanje sućuti gledatelja iznošenjem privatnih podataka poput pobačaja bivše žene svog zaručnika, humanitarne pomoći djeci bez roditeljske skrbi i sl. Prigodom tog posjeta mogli smo čuti kako se dijele informacije iz vanjskog svijeta (opet narušeno pravilo igre), a potom i kako se te iste informacije zloupotrebljavaju u konfliktima s drugim ukućanima i to na vrlo nizak i podao način.

Kao šlag na tortu, sama produkcija u glasu Velikog Brata tom istom ukućaninu javno 'priznaje' kako je 'spletom okolnosti' bila nepravična i javnosti je prikrila većinu njegovih ispada. 'U tome si imao više sreće od drugih', govori Veliki Brat. A eto, baš taj nam je ukućanin u finalu Velikog Brata i čeka ček na iznos od skoro pa 100.000 eura.

Podmukli spletkaroši u lovu na srca

Tako će i rezultat bljutave političke kampanje u kojoj je jedna laž stizala drugu donijeti vlast onom tko se pokaže podmuklijim i boljim spletkarošem, a ne onom tko ponudi bolji program.

Nedovoljno emocionalno pismeni, opet smo prezreli prosječne i nenapadne, ali kvalitetne ljude ('Oni nisu za show!'), opet smo agresiju okrenuli na one koji su autodestruktivni ili isključivo verbalno agresivni (oni slabi, pa ih i mi trebamo nagaziti), a u zvijezde okovali tipičnog junaka vikend ljubavnog romana: visokog vuka samotnjaka, razbarušene frizure i 'tajanstvenog' pogleda. Tipa čija biografija objavljena na službenim stranicama Velikog Brata ima više rupa nego cijeli kolut ementalera.

Tip koji za sebe tvrdi da je završio glumačku akademiju (ne pronalazim ga na popisu diplomanata u Sarajevu i Beogradu), a upitno je, s obzirom na elementarni nedostatak talenta, sluha i memorijskih sposobnosti (ne uspijeva naučiti nekoliko redaka dramskog teksta ili stihova popularne pjesme), kako je položio prijemni, sam za sebe nije problem. Ali jedna ozbiljna produkcijska i TV kuća ne bi smjela sebi dopustiti da takav podatak zdravo za gotovo stavlja u njegovu službenu biografiju i tako obmanjuje javnost.

Sada nam trebaju vještine da prepoznamo negativce

Nisu li tako prozirni i lažni mnogi naši politički lideri? Ne bismo li one inteligentnije, a isto lažne, mogli lakše prepoznati da imamo nekih vještina?

A baš jedna od glavnih osoba koje vuku konce u ovoj sezoni 'Big Brothera', psihologinja Violeta Zoraja, ne tako davno davala je intervjue o tome kako je važno emocionalno opismenjavanje javnosti da bi znala prepoznati emocionalne manipulatore i osobe s manje empatije.

Političari znaju da glasači u debeloj većini nemaju pojma o manipulacijama kojima su izloženi.

Sad nam je namjerno ili krivo procjenjujući priuštila bajku jalovog ploda. Vuk s brašnjavim šapama upravo jede šest od sedam kozlića. Sedmi kozlić, onaj koji je prozreo laži što ih je njegovoj naivnoj braći i sestrama prodao gladni vuk, nalazi se s ove strane TV ekrana.  

Koga briga, reći ćete? Koga briga za zdravlje tih ljudi, za krila koja ćemo dati osobi kako bi popunila svoju biografiju i jednom istinom ('Pobijedio zdravu pamet') i koja će nam se narednih mjeseci ceriti s malih ekrana, naslovnica časopisa i portala. Naravno, svi smo mi odrasle osobe, a naravno da su i oni unutar igre mogli i trebali biti svjesni mogućih posljedica te da su na iste i upozoreni prilikom potpisivanja ugovora s produkcijskom kućom.

Nekad smo poštovali Dudeka, a sada vulgarnog Stipu Petrinu.

Oni su tamo jer smo se mi promijenili i ne želimo više zabavne, a dobrodušne i nekonfliktne junake realityja, niti želimo političare kakav je bio nekad popularni 'seljak' Josip Pankretić. Sjetite se kako je u Saboru govorio Martin Sagner, Dudek iz 'Gruntovčana', a razmislite kakve će vulgarne govore držati Stipe Petrina.

I naravno da to nismo prisiljeni gledati. Uvijek možemo uzeti u ruke daljinski upravljač i riješiti se muke, možemo uzeti glasački listić i probati glasovati za nekog konstruktivnog.

Da u nama koji smo ostali uz TV ekrane i birališta ne čuči barem jedan kotrljan ili, narodski rečeno, govnovalj.

Manji ili veći.