Ako nema novih izbora, a Most pregovara o suradnji s HDZ-om i SDP-om, onda je ovjereno predizborno obećanje besmisleno od trenutka kad su pregovori otpočeli. Ono jest propagandni uteg na Petrovljevim nogama, ali je zapravo nevažno ako je glavni cilj doći na vlast i utjecati na donošenje odluka. Budući da je jasno kako je to glavni cilj mostaša, baš kao i HDZ-a i SDP-a i svih koji sudjeluju u izborima, onda bi bilo pošteno da kažu kako su ih postizborje i stanje u zemlji, potreba da se oformi stabilna vlada, primorali da odustanu od manje važnih predizbornih obećanja.

Prije nego što se Zoran Milanović naglo predomislio i iskazao spremnost da odustane od premijerske pozicije, u srijedu se činilo kako je koalicija Mosta i HDZ-a gotova stvar. Vidjelo se da je Petrovu laknulo to što objavljuje izbor premijera sljedećeg tjedna, Tomislav Karamarko nakratko je nastupao kao nadmoćni pobjednik koji je svojoj stranci konačno uspio osigurati preuzimanje vlasti. Međutim, Milanović je izveo za sebe i SDP spasonosni manevar, izbio Mostu sve argumente da se sliže s HDZ-om (time je i spasio Most jer bi ga HDZ jednostavno usisao) i opet smo u političkom trileru o formiranju vlade.

Unatoč svim nedostacima koje je Most kao mlada politička snaga pokazao u proteklom razdoblju, mora im se priznati kako su uspjeli postići ono što se donedavno činilo posve nemogućim: primorali su Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića da odustanu od premijerske pozicije. To nisu ni pokušali, a kamoli bili u stanju postići članovi HDZ-a i SDP-a i svi oni bi morali biti zahvalni Boži Petrovu i Mostu što je u njihovim monolitnim strankama pokrenuo proces unutarnje demokratizacije koja će neminovno uslijediti. Jesu mostaši politički amateri, ali su u kratkom roku postigli zavidne rezultate.

'Voljeni vođe' Karamarko i Milanović više nisu nedodirljivi, vodstva njihovih stranaka jesu kadrovski devastirana i u njima dominiraju poltroni, ali nakon odustajanja od premijerske pozicije, obojica su postala ranjiva i oslabjela im je moć. S barem jednog trona oba su pala i to je dobro. A to što su ih detronizirali politički diletanti samo je još jedan dokaz koliko su Karamarko i Milanović bili za Hrvatsku nedostatna liderska kadrovska rješenja.

Odustajanje od premijerske pozicije ovog do jučer nedodirljivog dvojca upućuje na zaključak da novih izbora neće biti te da su svi ipak spremni krenuti putem koji vodi u stvaranje velike koalicije (s Mostom) i to je također odličan rezultat koji se treba pripisati mostašima. Uvjerena sam kako bi novi izbori bili najpoštenije rješenje za izlazak iz ove (privremene) pat-pozicije, ali nisam od onih koji smatraju kako je velika koalicija neprirodna i loša za Hrvatsku, način i oblik suradnje koji će omogućiti formiranje stabilne vlade i izlazak iz dugogodišnje faze stagnacije u fazu dubinskih promjena, za većinu hrvatskih građanki i građana posve je zapravo nevažan. Iz perspektive onih koji ne žive od članstva u HDZ-u i SDP-u ili drugim vladajućim strankama, važno je jedino to da se konačno pomaknemo s mrtve točke. I da taj pomak za ovaj narod znači put u bolju budućnost, naravno.

Hrvatska je zapuštena zemlja u kojoj gotovo ništa ne štima, državni aparat uglavnom ne služi općem dobru i interesima građana nego interesima HDZ-a, SDP-a i njihovih prirepaka i pokrovitelja. Ako ćemo postojeću veliku koaliciju HDZ-a i SDP-a, koja 25 godina sjajno funkcionira iza kulisa, zamijeniti velikom koalicijom u kojoj će biti i treći igrač - Most koji, unatoč početnom diletantizmu i nesnalaženju, uspijeva postići revolucionarne rezultate (samoukinuće Karamarka i Milanovića), onda je jedino što bi nas trebalo zanimati hitno definiranje zajedničkog dobra i načina na koje se ono postiže i čuva.

Je li zajedničko dobro stabilan sustav u kojemu vlada pravo uz maksimalno poštovanje ljudskih prava i sloboda, država kojom se upravlja umjesto da se arogantno vlada? Jesu li zajedničko dobro funkcionalna, racionalna i poštena raspodjela državnog i paradržavnih budžeta, iskorjenjivanje klijentelizma? Jesu li istinski slobodno tržište umjesto državnog kapitalizma, Ina, HEP, more, vode, šume, proizvodnja zdrave hrane zajedničko dobro? Jesu li nacionalne manjine, jednakost pred zakonom, zaštićeni interesi radnika i njihovih poslodavaca, razvoj civilnog društva, slobodno novinarstvo zajedničko dobro? Jesu li iskorjenjivanje siromaštva, izgradnja funkcionalne demokracije i dokidanje oligarhije, sekularna država, podizanje cijene rada i istinska borba protiv korupcije zajedničko dobro? U Ustavu RH od prvog dana piše da jesu, ali praksa je pokazala da nisu.

Ovdje nabrojana pitanja neka su od glavnih pitanja na koja Hrvatska i nakon od 25 godina od osamostaljenja traži odgovore i ne uspijeva ih dobiti. Okolnosti nastale nakon neriješenog izbornog rezultata, koliko god su nam naporni, dosadni i često besmisleni pa i smiješni, svi ti dogovori i pregovori političkih takmaca u ovom trenutku idu u prilog postizanju konsenzusa o temeljnim vrednotama na kojima mora počivati hrvatsko društvo ako se želi dalje razvijati. Mostaši i Božo Petrov moraju shvatiti i naučiti da ustavne vrednote nisu svjetonazorska pitanja, u stvaranju nove upravljačke nomenklature svi oni koji su se ogriješili o Ustav i zakone morat će se ukloniti s upravljačkih pozicija, a za to će HDZ i SDP morati žrtvovati puno više od premijerske pozicije Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića