Šuškalo se, šuškalo i onda se dogodilo. Temeljem Uredbe o tzv. zajedničkim odredbama Europske unije (Uredba 1303/2013), Europska komisija obustavila je plaćanja Hrvatskoj po investicijskom prioritetu 11 Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali i 'na led' stavila desetke projekata u segmentu javne uprave i civilnoga društva vrijedne oko 200 milijuna eura. Naša komentatorica pojašnjava birokratski labirint i razotkriva kaos u institucijama koji je doveo do ove mjere
Obustava je privremenog karaktera, očekuje se da će trajati do 6 mjeseci, a predložena je zato što Hrvatska nije na vrijeme identificirala kvalitetne pokazatelje ispunjenja ciljeva i prioriteta unutar Akcijskog plana za provedbu Strategije reforme javne uprave. Drugim riječima, Hrvatska nije pokazala kako će mjeriti postignuće ciljeva koji se odnose na reformu javne uprave, a to je bio jedan od tzv. ex ante (unaprijed postavljenih) uvjeta za korištenje gore spomenutih sredstava.
Kao što sam godinama napominjala, europski strukturni i investicijski fondovi nisu 'novac na grani' koji samo čeka da ga države članice, pa tako i Hrvatska, uzmu. Svaka je država članica dužna provesti cijeli set aktivnosti kako bi stvorila preduvjete za korištenje navedenih fondova, a ti su preduvjeti definirani pravnim okvirom Europske unije i jednaki su za sve države članice, s time da se svakoj dopušta prilagoditi ih postojećoj situaciji, ekonomiji, standardu i potrebama.
Hrvatska je, kada su u pitanju pripreme za financijsku perspektivu 2014. – 2020., odradila velik posao, ali je pritom često zaboravljano da sredstva koristimo kako bismo nastojali postići određene ciljeve koje sami definiramo i koje Europska komisija prihvati.
Izrada hrvatskih strateških dokumenata trajala je dugo, no u samim smo se pregovorima s Komisijom često držali kao preplašeni zečić pa su nam iz operativnih programa izletjeli određeni prioriteti i korisnici koje bismo, uz kvalitetnu i dobro osmišljenu argumentaciju, progurali. Tako su skoro izletjele aktivnosti socijalizacije za branitelje, ispale su veće javne investicije u zdravstvu, a o vrtićima i sličnim građevinama sada možemo razgovarati isključivo unutar Programa ruralnoga razvoja unutar kojega su te investicije svedene na male projekte za manja naselja.
U sustav je doveden određeni broj stručnjaka, ali i još veći broj slabije educiranih službenika koji nisu imali snage iznijeti cijeli ovaj proces na svojim leđima, a tu snagu nemaju niti danas te ovise o tih nekoliko sposobnih i stručnih ljudi koji rade za cijeli sustav. Ove potonje država ne stimulira pa odlaze u financijski primamljiv privatni sektor.
Osim toga, Hrvatska je opet uspjela osmisliti sustav upravljanja koji je uglavnom bez kontrole. Zaboravimo sada ARPA-u (agenciju koja revidira sve projekte) i pogledajmo kako zaista izgleda hrvatski institucionalni okvir te se zapitajmo tko tu zapravo koga kontrolira?
Opet imamo desetke procedura, svako tijelo na svoj način interpretira europske propise o tome što se može financirati, a što ne iz ESI fondova pa onda zbog pogrešnog tumačenja u natječajima izbacuje određene kategorije troškova koje jesu prihvatljive ili ih limitira, što je potpuno nepotrebno. To se u konačnici obija o glavu korisnicima na terenu koji, ni krivi ni dužni, snose teret te cijele administrativne zavrzlame koju je država osmislila.
Tako u jednom ministarstvu postoji jedna procedura, u drugom druga, a u trećem treća. I tako u nedogled. Svaki natječaj je priča za sebe, a uskoro ćemo, kako je krenulo, uz dokumentaciju prilagati i krvne slike jer je to jedino što još nedostaje.
Sve to dovodi do situacije u kojoj smo danas, a to je da deseci projekata u prioritetu 11 stoje i čekaju da se netko smiluje i pošalje zadužene državne službenike u Bruxelles da isposluju završetak obustave, što se može dogoditi samo ukoliko uvjere Komisiju da su ispunjeni ex ante uvjeti.
Ono o čemu svakako treba voditi računa jest da se ovdje ne radi o suspenziji koja je u mnogočemu gora od privremene obustave, ali da ovo stajanje ne miriše na dobro i da bi nam se, ukoliko se Tim i njegov team uskoro ne poslože, mogli dogoditi znatno veći problemi u korištenju ESI fondova, a to je luksuz koji si Hrvatska ne može priuštiti. Nažalost, privi dojam je da Timov team do fondova EU još uopće nije došao, stoga vjerojatno i ne zna što ih sve očekuje, kamo li da ima posloženu ekipu koja može izdržati ono što nas očekuje u sljedećih nekoliko godina, a to je da potrošimo i isplatimo stotine milijuna eura do kraja 2017. i to samo za alokaciju iz 2014.g.
Pitanje je samo je li im Grčić na sastanku spomenuo i tu sitnicu…