Dapače, surove činjenice pokazuju da je taj proces uznapredovao i da iz godine u godinu domaće natjecanje zanima sve uži i sve jednoličniji segment stanovništva.

Na nekim stadionima to se odnosi tek na roditelje i kumove igrača, na nekim drugima pridruže im se malobrojni fanatici i nostalgičari za ugodnim nedjeljnim popodnevima na tribinama, a na trećima posjet oscilira ovisno o trenutačnim bljeskovima i maštarijama o konačnom i trajnom izvlačenju iz rezultatske mizerije i sjene moćnijih, uglednijih i priznatijih klubova. Uglavnom, sve je to skupa dosta jadno, ali ipak s jednim izuzetkom.

Radi se o splitskom Poljudu, naravno.

Ondje vrijede potpuno druga pravila i usred cijelog HNL-ova gliba i smrada rađa se društveni fenomen kojemu je suđeno jednog dana biti upisan u udžbenike sociologije. Ne, nije riječ o navijačkom pretjerivanju ili o utopijskom projiciranju u nedostatku konkretnih sportskih rezultata i krutih, egzaktnih i mjerljivih pokazatelja: sve što se događa oko današnjeg Hajduka zanimljivo je i jedinstveno jer se događa USPRKOS okolnostima u kojima on djeluje.

Suša trofeja, bujica članova

Usprkos tužnoj desetljetnoj suši trofeja, usprkos bizarnoj neravnopravnosti u domaćem natjecanju i podređenosti cijelog sustava njegovom direktnom rivalu, usprkos tužnoj ostavštini pljačkaški nastrojenih ili dramatično nekompetentnih bivših uprava, čak i usprkos realnosti modernog nogometa kao igre milijuna; splitski klub danas hrabro kroči prema svom zacrtanom cilju koji bi se mogao sažeti u onoj pomalo patetičnoj frazi da je 'više od kluba'. Ili, kako glase neki od njegovih nebrojenih i autentičnih slogana: 'kontra mraku, kontra sili', 'ljubav, a ne đir' ili 'za njega se ne navija, nego živi'.

Dok se na službenom brojaču u trenutku pisanja ovog teksta brojka članova ubrzano približavala dvadeset tisuća - uključujući u sebe najrazličitije društvene skupine, od savjetnika predsjednice Andre Krstulovića Opare, preko bivših i sadašnjih klupskih legendi Bake Sliškovića i Marija Pašalića, do horde anonimnih navijača i hrpetine friško rođenih beba - Hajduk se pripremao za današnju proslavu 105. rođendana. Ona neće biti spektakularna poput okrugle stote, niti previše zašećerena kako smo često gledali u doba kada je klub iza kulisa trunuo, raspadao se i tonuo u besperspektivnost. Ako bismo feštu koja se sprema u Splitu mogli nazvati jednom riječju, onda bi ona bila - radna.

Možda se upravo zato čini nevjerojatnom, jer je u tolikom neskladu s kompletnim nogometnim okruženjem i bijednom hrvatskom svakodnevicom.

Jedan saborski zastupnik ovog je tjedna, usred rasprave o Zakonu o sportu i vratolomijama kojima se Hrvatski nogometni savez pokušava izvrdati od neumitnog reorganiziranja i otvaranja prema javnosti, primijetio da je u neki ruku zadivljujuće kako su 'obični' navijači potaknuli promjene umjesto plaćenih političara koji su dozvolili da nam cijeli nogomet upadne u mulj korupcije, neregularnosti i nepoštenja. To je ipak samo vrh sante leda: navijači koju se često ponižavajuće naziva 'ulicom' definitivno jesu zaslužni za pokretanje mlitavih institucija i osvješćivanje javnosti o ovom problemu, ali ništa od toga ne bi se dogodilo da nije bilo njihove prethodne, sustavne i ustrajne kampanje za čisti nogomet.

Ako smo prije deset ili pet godina bili sumnjičavi, sada je red da im konačno odamo priznanje. Rijetko gdje ćemo pronaći takvu angažiranost, takav volonterski zanos i takvu predanost zacrtanom cilju. Mala doza intimne patetike na današnji dan ipak je dozvoljena.

Borba je krenula prije dobrih desetak godina, kada je 'ulici' prekipjelo gledati nesposobne i korumpirane klupske uprave koje nisu prezale od dvojbenih financijskih akrobacija, ali i sumnjivog inženjeringa kojim je posljednji naslov prvaka sletio na Poljud.

Otvoreni fajt s političkim centrima moći slijeva i zdesna

Od dvogodišnjeg inzistiranja na 'Kodeksu' - od antikorupcijskog stručnjaka Zorislava Antuna Petrovića proglašenim vjerojatno najboljim sredstvom kojeg bi trebalo primijeniti u svim javnim tvrtkama - preko maštovitih performansa, bitke za pravo glasa u javnosti, mukotrpne i iscrpljujuće pravne trakavice na nizu frontova, sve do otvorenog fajta s političkim centrima moći slijeva i zdesna; iz godine u godinu udruge Torcida i Naš Hajduk, pupčanom vrpcom vezane dvije najsnažnije snage civilnog sektora barem južno od Maslenice, grabile su prema svojoj utopiji. Koja, pokazat će se, ne mora biti neostvariva.

Najprije Hajduk kao pošten klub fizički i simbolički uklopljen u zajednicu, a onda i krčenje puta prema ravnopravnom i moralnom sportu. Nogomet je, naime, mafijaška igračka samo u onoj mjeri u kojoj društvo to dopusti, a nakon što je splitski klub temeljito okajao svoje grijehe iz prošlosti, ima potpuno pravo zahtijevati čišćenje i na višoj razini.

On je, naime, danas otrgnut raljama politike - koja ga je pustila tek nakon što ga je po drugi put u deset godina dovela u bankrot i ostavila ga financijski, sportski i moralno potpuno devastiranog. On je i potpuno demokratičan - jer umjesto da prihvate otvorenu ponudu njegovog preuzimanja, navijači su uveli sustav izravnog biranja vodstva na izborima svakih četiri godine. On je možda i previše transparentan - jer objavljuje svoje detaljne financijske izvještaje i briše svaku mogućnost crnih fondova, što ga dovodi u neravnopravan položaj u odnosu na većinu konkurenata.

Na koncu, mora se priznati da je i uspješan - jer je u nekoliko godina uspio vratiti preko stotinu milijuna kuna starih dugova, dovesti poslovanje na razinu održivosti i samodostatnosti, a još i ostvarivati stabilne komercijalne prihode u iznosu većem od svih ostalih sportskih klubova u Hrvatskoj zajedno. Bez javnog novca, bez sumnjivih donacija i bez pranja love preko egzotičnih južnoameričkih poreznih oaza.

Poštenje, rad pa rezultat

Brojka od dvadeset tisuća članova samo je logična posljedica, kao i prosječni posjet utakmicama na Poljudu koji opet dvostruko nadmašuje sve ostale hrvatske stadione u komadu. Poštenje i ustrajan rad jednostavno se moraju isplatiti, a prije ili kasnije to će se neminovno pretočiti i u sportski rezultat.

Radna proslava današnjeg rođendana kluba stoga je samo ogledni primjer kako to izgleda kada stvar preuzmu iskreni i entuzijastični ljudi, ali i kada su na djelu istinska demokracija i javna kontrola. 

Hajduk je svoj 'veliki tjedan' otvorio s novim sponzorima koji su sve svoje radnike učlanili u klub; potom je u dirljivoj zajedničkoj akciji sa sveučilištima i znanstvenom zajednicom spasio od propadanja legendarno 120-godišnje stablo murve, klupski simbol ispod kojega su se rađale generacije nogometnih legendi, još ga i genski kloniravši u stotine primjeraka koji će biti zasađeni diljem planeta; zatim je predstavio rezultate suradnje sa studentima i budućim arhitektima koji su osmislili i projektirali budući sportski kamp, milijunski vrijednu investiciju u budućnost.

A na koncu i sklopio strateško partnerstvo s drugom najvećom nacionalnom pivovarom, koja je prepoznala komercijalnu vrijednost najvećeg hrvatskog sportskog brenda. Dok će danas, na jednoj relativno beznačajnoj prvenstvenoj utakmici, otvoriti vrata stadionima stotinama štićenika raznih udruga, od onih koje skrbe o invalidima i autistima do nezbrinutih, beskućnika i raznih drugih neprivilegiranih i obespravljenih sugrađana.

Eto, to je oživotvorenje ideje o društvenoj odgovornosti, otvaranju prema lokalnoj zajednici i partnerstvu sa svim stupovima civilnog i javnog sektora. Ne radi se o floskuli ili jednokratnom prenemaganju: takav smjer, naime, zacrtan je u Hajdukovoj dugoročnoj strategiji rada.

Prkos moćnome, zaštita slabome - taj originalni klupski slogan vjerojatno nikada nije bio aktualniji. Na ponos njegovih članova i navijača.