Zagreb će biti burzovno i bankarsko središte Jugoistočne Europe, centar elektronske i softverske industrije, metropola slobodoumnosti, umjetničke avangarde i razuzdanog noćnog života. Bolje je biti vibrantni swinging Zagreb koji nikad ne spava – i London i Pariz Balkana – nego srednjoeuropska provincija koja se malograđanski ponosi svojom intelektualnom opstipacijom. Od Karlovca, preko Siska i Kutine, do Slavonskog Broda niknut će hrvatski Ruhr, pojas automobilske, kemijske, metalne i vojne industrije. Ekolozi neće biti zadovoljni, ali zato će država zaštititi sva kraška vrela, dati ih u koncesiju privatnom kapitalu i Hrvatska će postati najveći izvoznik pitke vode na svijetu. U varaždinsko-čakovečkom području bit će koncentrirani malo poduzetništvo i tekstilna, a u osječko-vukovarskom prehrambena industrija, u svijetu poznata po slavonskim delikatesama. Pelješki i kutjevački vinogradi ugrozit će francusku prevlast na tržištu ponajboljih svjetskih vina. Dubrovnik, Brijuni (koji će konačno biti privatizirani), Opatija i Plitvice postat će najskuplja svjetska turistička odredišta, uz bok Santa Monici, Cannesu i Sejšelima. Od Zadra do Vodica prostirat će se turistička konurbacija nalik na Miami. Pašmanski kanal nalikovat će velikom bazenu u kojem se noću ogledaju svjetla golemih hotela. Da, dio obale bit će betoniran da bi se udobno moglo ući u more. Pulska i riječka luka spadat će među najveće marine na svijetu, s bogatom ponudom za najveće jahte i najzahtjevnije goste. Nemoguće je nabrojati sve blagodati: beskorisno obiteljsko srebro je rasprodano, autoceste su u privatnom vlasništvu, željeznice su brze i točne, golf, brodogradnja i građevinarstvo cvatu, nekad neobrađene površine daju visoke prinose, a hrvatski investicijski kapital ubire profite iz čitavog svijeta...

Hajduk će osvojiti Ligu prvaka, ali će Split taj uspjeh proslaviti sa suzdržanim zadovoljstvom. Pijana rulja bila bi ružan prizor u najljepšem gradu. Zagrebački aerodrom nosit će ime prvog hrvatskog predsjednika Vladimira Nazora. Hrvatski odred Europske vojske će na svaku okruglu godišnjicu pobjede nad fašizmom, 9. svibnja održati svečani mimohod. Naime, neće samo Hrvatskoj biti bolje nego i Europskoj uniji: postat će federacija i obuhvatiti cijeli kontinent. Svi pogranični problemi bit će riješeni jer će se unutarnje europske granice svesti na zemljopisni kuriozum i podsjetnik na mračnu epohu suverenih nacionalnih država. Crkva se više neće opsjedati politikom i seksom i bavit će se transcendencijom i dobrotvornim radom. Brak će postati dostupan svima iako za sklapanje toga ugovora neće biti velikog interesa.

Na vlasti u Hrvatskoj izmjenjivat će se demokršćani (razumni i širokogrudni kozmopoliti) i socijaldemokrati (socijalno osjetljivi internacionalisti), uz povremene koalicije s (drskim i anacionalnim) liberalima. Time će se dugoročno osigurati ravnoteža između privatne inicijative i javnih troškova, ali novaca za infrastrukturu, zdravstvo i obrazovanje ionako će biti dovoljno. Država će biti svedena na svoju svrhu sa, suvišno reći, malom i učinkovitom upravom i profesionalnim pravosuđem. Pedesetak, svakako manje od stotinu općina bit će jedini oblik lokalne samouprave.

Dinamična hrvatska privreda privući će radnu snagu iz cijeloga svijeta. Zagreb će narasti na dva milijuna stanovnika, Split i Rijeka na pola milijuna, čime će hrvatski mirovinski sustav biti spašen a demografski problem riješen. Sudbina uspješnih i bogatih zemalja je da u sveopćoj i neograničenoj fluktuaciji roba, kapitala i ideja, ljudi sele, odlaze i dolaze. Iščeznut će mentalitet rađanja i umiranja na jednom te istom mjestu, u jednoj te istoj tupoj jednoličnosti. Postat će svejedno gdje je netko rođen, gdje je odrastao, gdje živi i gdje planira živjeti, a na mistične fraze poput "rodne grude" i "tuđine" ljudi će prezrivo odmahivati rukom ako ih itko bude i spominjao. Jednako nebitno bit će i porijeklo kapitala koji će Hrvatsku prepoznati kao sigurnu i privlačnu zemlju koja se užasava ksenofobije i svoju snagu i ljepotu crpi iz prožimanja i sinergije s drugim i drugačijim.

S takvom Hrvatskom, rekao bi Cesarić, još bi se mogla desiti ljubav... Desiti velim... Da li da je želim? Ne, bolje ne. Previše zla je domoljublje nanijelo ovoj lijepoj zemlji. Samo su sumnja i kritički oprez utočište napretka i slobode.

Jasno, sloboda i blagostanje bili bi nemogući da sa scene nije nestao njihov najveći neprijatelj. Kao svojedobno komunizam, i nacionalizam se urušio u vlastite dogme i ekonomski iracionalizam. Sve njegove svetinje, njegove zloguke države, laži, ratovi, junaci, klasici i zločinci, njegova žalobna "kultura" i etatistička ekonomija, nemoć da pojmi kako nije sam na svijetu, moralna i materijalna bijeda u kojoj su skončali njegovi glupi povijesni projekti, nadasve ona komična ozbiljnost kojom je sebe doživljavao – sve je to nestalo u grohotu, u prezrivom i uzvišenom, katkad i sažaljivom cereku, dok nije zaboravljeno u tišini, u grobu dosade odakle taj zombi nikada nije ni smio izići. Hrvatska je pojmila da je grohot kojim je ismijala nacionalizam jamstvo boljitka i slobode za njene građane, riječju, jamstvo njenog opstanka. Tim grohotom oslobodit će svoje zapretene stvaralačke resurse, doći će k sebi i otvoriti se svijetu.

Samo netko tko mrzi Hrvatsku, samo kakav poludjeli četnik bi joj poželio drugačiju sudbinu. Usput rečeno, u međuvremenu će i Srbija svoje nacionaliste otjerati u materinu. U cijeloj istočnoj Europi će po drugi puta, ali doista, pasti Zid.

Groteskni kakvi jesu, nacionalisti nisu shvaćali da ustrajnošću na svojim banalnim svetinjama pobuđuju moralnu dužnost da ih se izvrgne ruglu. Nisu poimali jednostavnu jednadžbu: da Bog nije svemoguć – ateisti ne bi ni bili potrebni.

Politički život u budućoj demokratskoj Hrvatskoj bit će živahan i ispunjen oštrim političkim sukobima, ponajviše po pitanju porezne politike i zaštite okoliša. Psovat će se u Saboru jer parlament u kojem nema psovki i uvreda je parlament bez svrhe i digniteta. Političke stranke bit će katkad isključive, ali to je razumljivo jer strahuju od zajedništva koje je Hrvatsku jednom već uništilo. (HDZ će opstati na rubu višestranačke lepeze i povremeno će imati jednog ili dvojicu zastupnika u Saboru koji će, ovisno o raspoloženju, izazivati dosadu ili podsmijeh. Most će pamtiti samo specijalizirani povjesničari).

Jedno pitanje će izvjesno vrijeme zabavljati hrvatsku javnost. Neki gradovi biti će suočeni s naizgled nerješivim komunalnim, ambijentalnim i estetskim, zapravo moralnim problemom: što učiniti s Tuđmanovim spomenicima? Na koncu je prevagnuo velikodušni stav da ipak ostanu. Ostat će da bi podsjećali na vrijeme u kojem je nekim čudom bilo moguće da je netko takve spomenike naručivao i da ih je netko pristao izrađivati, a da pritom nitko nije osjetio stid. Ostat će zato što nikada nije prekasno osjetiti stid. Osim toga, u Hrvatsku će dolaziti studenti povijesti umjetnosti iz cijelog svijeta kako bi na primjeru Tuđmanovih spomenika neposredno doživjeli staro estetsko (i etičko) pravilo: pokuša li se neka laž ili neka nakazna ideja umjetnički artikulirati, ona ne može pobjeći od svoje istine i svoje suštine. Jedini mogući ishod tog urokljivog patosa uvijek su samo kič i ružnoća.