Zanimljivo zvuči ta priča.

Službeni spiker na osječkom stadionu ništa nije čuo. HTV-ov komentator utakmice Hrvatska-Izrael ništa nije čuo. U svečanoj loži ništa nisu čuli ni premijer, ni ministar znanosti i sporta, niti predsjednik nacionalnog nogometnog saveza, baš kao niti itko iz njihovih svita. Ni predsjednica države, kaže, ništa nije čula, premda osuđuje svekolike nečuvene pojavnosti.

To, za pravo reći, nimalo ne čudi, jer po svemu što se poslije moglo čuti, na utakmici ništa nije čuo niti ostatak publike. Kamoli igrači, pa oni i Osijek "vole se javno", to nam je mnogo puta ponovljeno. Navodno su nešto načuli tek neki špiclovi i njima slični strani plaćenici, uvijek dežurni denuncijatori svega hrvatskog. Jedino se njima nešto (slučajno?) pričinilo, pa su onda od toga napuhali nekakav skandal i opet, još jednom, od buhe napravili slona. Uostalom, sve da se nešto i čulo (a nije, pitajte koga god hoćete!) tko nam može jamčiti da upravo oni, ti stalni provokatori i njihovi agenti, nisu prvi započeli sa skandiranjem ustaškog pozdrava, zavevši tako prostodušan navijački puk i navevši široku slavonsku dušu nekolicine dobrohotnih Šokaca na nehotično kršenje ovdašnjih i međunarodnih zakona, te dobrih domaćinskih običaja? Ne bi im to bilo prvi put, tim provokatorima, ta sjetite se samo onog miroljubivog i spontanog mitinga ispred Vijeća za elektroničke medije, gdje su upravo ti plaćenici protuhrvatskih nalogodavaca prvi i jedini skandirali "Za dom spremni!", sve u namjeri da ocrne nazočnog visokog predstavnika najviše zakonodavne vlasti, kao i cjelokupnu jedinu nam i vječnu Hrvatsku. Srećom, ni to nije čuo nitko osim one - a ni to nije provjereno! - Mirjane Rakić, a znamo nju, i tko je i kakva je.

Kad ti nekoliko stotina (vjerojatno ne bih pogriješio ni da sam napisao "nekoliko tisuća", ali me je sram) muškaraca urla "Za dom spremni!", i to baš na utakmici - prijateljskoj, nego kakvoj! - s Izraelom, a ti poslije toga ustrajno tvrdiš da ništa nisi čuo/čula, tad gradu i svijetu šalješ jednu jedinu, sasvim jasnu poruku: "Dečki, morate to malo glasnije!".

Tijekom posljednjih petnaestak godina postojanja Socijalističke Republike Hrvatske uobičajio se među ljudima naziv "hrvatska šutnja". A kako bi se dalo nazvati sljedećih četvrt stoljeća, od osamostaljenja do danas? Što bi bilo prikladnije - "hrvatsko oglušavanje" ili "hrvatsko prešućivanje"? Koja bi od te dvije domislice bolje definirala, recimo, činjenicu da ministar kulture niti jednom jedinom gestom nije pokazao kako je čuo za to da je Rijeka odabrana za europsku kulturnu prijestolnicu 2020.? Je li se oglušio na tu sveprisutnu vijest, ili samo prešućuje da ju je nekako, mimo volje, odnekud ipak dočuo?

Kad poglavar hrvatskih katolika na Uskrs za sve zlo u društvu proziva isključivo medije, jedine koji o tom sveprožimajućem Zlu svakodnevno progovaraju, prokazuju ga i na njega ukazuju zazivajući Dobro glasnije od ikoga u ovoj apatičnoj zemlji, pravi li se tada naš kardinal dopola gluhim ili otpola nijemim? Ili nečim trećim? Ili se uopće ne pravi?

Kad smo već blizu oltara, vidjeli ste sigurno negdje vijest o najnovijoj društvenoj igrici za naše najmlađe, ali i za zrelije uzraste, onu što se igra kockom i karticama, a zove se "Alojzije Stepinac - upoznaj ga". Ja sam je odmah, više onako za sebe, nazvao "Kaptolopoly", ali mi je prijatelj Ahmed Burić smjesta ponudio bolje ime: "Poglavniče, ne ljuti se!". Naime, kako je u jednom intervjuu kazala idejna začetnica te društvene igre, u tom kockavom i preskakujućem društvenom nadmetanju, iz blaženikove su biografije posve izbačene, preskočene, prešućene, epizode s Pavelićem i Titom. Baš kao da naš nesuđeni svetac nikad nije ni čuo za tu dvojicu, a ni oni za njega. (Ima još jedan predivan detalj: na kutiji s igrom piše da je unutra i puzzle koji će, kad ga se složi, imati dimenzije 210 x 297 centimetara - ej, dva puta tri metra Stepinca, pa gdje ću to slagati, na Jelačić placu?! Taj centimetarsko-milimetarski tipfeler, naravno, prešućen je i u spomenutom intervjuu).

Dalo bi se sad nabrojati još ohoho sasvim svježih primjera i predložaka za isto zaključno pitanje - je li to hrvatska oglušba ili hrvatska prešudba? - ali ne da mi se, jer u gluhi sat privodim kraju deseti Pričigin, festival pričanja, slušanja i dobre volje. Ovdje kod nas, barem u tih pet festivalskih dana, nitko nije ni nagluh, ni nanijem, niti našutljiv, nitko ne drži figu ni u džepu niti igdje drugo. Nitko se ne pravi da nešto nije čuo, nitko ne tvrdi da nešto nije rekao, nitko ne prešuti ono što je nakanio reći. I pada mi na pamet - a zgodno mi dođe za zaključno povezivanje s onom uvodnom osječkom oglušenom utakmicom s Izraelom (ili treba reći: protiv Izraela?) priča Lucijana Moše Prelevića, glavnog rabina zagrebačke Židovske općine. Prije pet, šest godina poželio sam da nam na festival dođu predstavnici lokalno dominantnih religija i da nam pričaju o tome što je Bogu smiješno (a svi znamo da ne znamo je li se Bog, bilo čiji, ikad ikome među nama od srca nasmijao; ako i jest, to se posvud prešućuje), pa smo zvali katoličkog, pravoslavnog, islamskog, protestantskog i židovskog duhovnika. Htjeli smo od njih čuti što bi tom ljubomornom i sebičnom Gospodu, vječno nepogrešivom, beskrajno pravednom i nepokolebljivo milosrdnom, moglo biti smiješno, što bi ga moglo natjerati da proplače od grohotanja. Odazvali su nam se samo fratar i evangelik, ostali su se ispričali koječime, a jedino je rabin Prelević imao ozbiljnu ispričnicu zdravstvene naravi.

Zato nam je veselo došao dogodine, na večer pod naslovom "En ti tranvaj! (priče Splićana iz Zagreba)". U sjajnoj, duhovitoj priči opisao nam je neka svoja iskustva iz Metropolyja (o lanjskom Bogu i njegovu nepostojećem smijanju, dakako, nije bilo ni riječi) pa nas, stavljajući "punch-line" usred svoje priče i smijeha publike, upozorio. Citiram po sjećanju: "Zato, pazite što na ovom festivalu pričate. Jer, znate kako se kaže - i židovi imaju uši!".

Eto, to mi je nekako dobro došlo za zaključak priče o hrvatskim prešutnicima i oglušnicima, osobito onima iz Osijeka, s prijateljske utakmice Hrvatske protiv Izraela.