Od kraja osamdesetih i zadnjih dviju sezona neponovljive 'Kviskoteke' pa do danas, radio sam pitanja za bezbroj kvizova u svim medijima. U gotovo tri desetljeća prikupio sam, a u stanovitoj mjeri i memorirao, gomilu beskorisnih podataka, upotrebljivih jedino sudionicima nekoga kviza (što nikad nisam bio, niti bih se usudio) i sastavljačima pitanja za njih.

Kad bih se htio praviti pametnijim, mogao bih, prilično sam siguran, sastaviti cijeli - omanji, ali solidan - priručnik o strukturiranju kviz-pitanja za svaki žanr, format igre i medij, sve potkrijepljeno sjajnim domišljajima (redom tuđima) i dojmljivim promašajima (mahom mojima).

Vjerujte mi na riječ, nije to posao kao iz onog starog vica o Muji koji kaže 'Fato, daj .ičke, znam da imaš!'. Ne znaju to ni promatrači, ni igrači, a počesto ni sami sastavljači.

Kad ne zna ni barba Gugl...

Čemu ovakav personalizirani i privatizirani uvod? Pa eto - čisto da steknete dojam o tome kakvom se ćaći dijete obratilo nakon državne mature, odmah s vrata tinejdžerski vehementno pitajući: 'Zašto pelikani kada lete u skupinama imaju sporiji puls?' Zatražio sam pola minute za razmišljanje, fahidiotski zaključivši da je trik u - pelikanima. Zašto baš pelikani, a ne rode ili divlje patke? Nesiti, koliko je meni poznato, nisu baš neke selice, što znači da najvjerojatnije ne lete u onoj klasičnoj, deltoidnoj iliti 'V' formaciji, tako da teorije o korištenju manjeg tlaka zraka (odnosno pojačanog uzgona) u njihovom slučaju padaju u vodu. Hmmm... A što ste, milo moje, učili o pelikanima u gimnaziji? Ništa. Pa niste ni trebali, okej, a uopće o sezonskim migracijama ptica? Ništa. Sigurno? Sto posto, ni riječ. Ahaha... A što je bio tvoj odgovor danas? Pa eto, jedino logično, da se u jatu osjećaju sigurnije nego sami, kao i druge životinje u krdu ili stadu.

Ahaha, čekaj još malo... Dovraga, nikako da se sjetim postoji li uopće neki leteći grabežljivac koji bi mogao biti prijetnja baš pelikanima, onim usamljenima u letu. Ništa, idemo pitati barba Gugla, on zadnjih godina uvijek zna više od mene.

I onda na internetu pronađem štošta o pelikanima, ali ništa o pulsu ili letenju bilo u kakvoj skupini, osim jedne jedine: neke vrste pelikana love ribu tako da je, leteći u polukružnoj formaciji, gotovo uspravljenog tijela, krilima i nogama stjeruju u plićak, gdje se potom pogoste. Tako, znači, love. A u lovu rastu i adrenalin i puls, nije to lješkarenje, bio ti pelikan-samac ili u niskoletećem polukrugu...

Kužite već, siguran sam, poantu priče kojom vas zavlačim dok vi nestrpljivo čekate neku vijesti o nekoj novoj presici o nekoj novoj varijanti preslagivanja saborske većine. Ako je državna matura uznesena u rang svetog otajstva, ili barem najčuvanije državne tajne, ako škole obilaze pojačane policijske ophodnje, ako djeci na ulazu privremeno rekviriraju ne samo mobitele, nego i ručne satove, ako djevojke tamo od straha dolaze redom u hlačama jer bi nadzornik mogao procijeniti da je suknja prekratkoga kroja i neprimjerena jednoj tako svečanoj i važnoj prigodi, onda bi, u vražju mater, valjda trebalo malo računa povesti i o smislenosti pitanja na koja djeca odgovaraju. Ako ste ih četiri godine forsirali da naštrebaju sve o mitozi i mejozi, o supkama i kolutićavcima, onda ih to pitajte i na maturi. O miceliju i hifama ih ispitujte, a ne o pulsu opuštenih dalekometnih pelikana! Nemojte sad, na kraju - da se vratim na stare viceve - ono: 'Ne, Ivice, ali sviđa mi se kako razmišljaš...' 

Hrvatski običaj: od repa, umjesto od glave

Neki je dan ovdje profesor Emil Gaal iz zagrebačkog MIOC-a lijepo ukazao na taj besmisleni raskorak između četverogodišnjeg biflanja koječega i iznenadnog - pod itekakvim stresom! - inzistiranja na logičkom promišljanju koje, usput, u ovom našem primjeru žestoko odlijeće iz područja biologije u sektor fizike, jednog sasvim drugog školskog predmeta. 'Po dobrom hrvatskom običaju, krenulo se od repa, a ne od glave', kaže prof. Gaal. Supotpisujem istog trena, ali ako se složimo da glava nije u srednjoj školi: pogledate li udžbenike osnovaca, naići ćete, nakon vrlo kratkog listanja, ne samo na tupave i nedorečene tvrdnje u dosadnim lekcijama, nego i na prateća pitanja koja ni sa čime pročitanim nemaju nikakve suvisle veze, a neku motivacijsku 'udicu' za daljnje istraživanje da ni ne spominjem. Iz ama baš svakog predmeta, da se ne shvatimo krivo.

Nije mi namjera da iz činjenice što je baš (i) moje dijete odgovorilo logično, ali pogrešno, stvaram neki naš 'slučaj pelikan'. Ne želim ni drviti po tome da su zapravo pogriješili i svi kojima će odgovor (ono s pojačanim uzgonom pri letu u 'V' formaciji) biti proglašen točnim, jer ti nesretni nesiti naprosto nisu selice koje sezonski lete na velike udaljenosti. Ma, boktemazo, što bi falilo rodama, divljim guskama, čapljama, lastavicama... Kako su im baš pelikani pali na pamet?! Zašto oni, nedužni pelikani, tako nesiti i neselidbeni?!?

Ne smijete postaviti pitanje na koje postoji više od jednog točnog odgovora, ne smijete ostaviti prostor ni za kakvu dvojbu u objašnjenju; morate pitanje sročiti tako da ne postoji nikakva sumnja u točnost ili netočnost odgovora - to su postulati koje znaju svi dobri sastavljači pitanja za sve dobre kvizove. I njima se pokatkad zalomi kakva greška, najčešće zbog brzine posla i nedostatka vremena za višestruku provjeru. Ali ljudima koji na raspolaganju imaju cijelu godinu za smišljanje pedesetak pitanja, i to iz strogo omeđenog područja, i to ne za nekakav zabavni kviz nego za turbotajnovitu operaciju u guantanamskim uvjetima - takvo što se ne bi smjelo dopustiti, kamo li opraštati.
A sad dobro, ajmo brzo pogledat čija je presica na kojoj televiziji, u kojem je jatu puls niži...