Predsjednik Hrvatskog sabora Željko Reiner bit će u centru pozornosti jer u njegovim je rukama, zbog nedorečenosti propisa, važna odluka: on može, protivno demokratskim uzusima, odgađati raspravu o raspuštanju Sabora, iako je jasno da postoji većina u Saboru koja želi raspuštanje tog tijela. Kada bi on tako koristio svoju diskreciju upravljanja saborskom sjednicom, bio bi suočen s nizom rizika koji bi ga doveli u izuzetno nezahvalnu poziciju pred Ustavnim sudom. Ali, posljednju riječ imat će zastupnici u Saboru jer ako većina zastupnika jedan po jedan da ostavku - onesposobit će Sabor i onemogućiti mu rad
Predsjednik Sabora, kao prvi predstavnik najvišeg demokratskog državnog tijela u ustavnom poretku, svoj demokratski legitimitet temelji upravo u saborskoj većini. Kada bi predsjednik Sabora ignorirao činjenicu da mu je apsolutna većina predala dokaz iz kojeg proizlazi da su skloni raspustiti Sabor i demokratski mandat vratiti građanima i građankama, ušao bi u očigledni sukob sa svojim demokratskim legitimitetom.
Goran Selanec diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, dok je magisterij, a potom i doktorat ostvario u SAD-u na uglednom Universityju of Michigan Law School. Niz godina predavao je na Katedri za europsko javno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta. Uz pravo Europske unije u svojoj pravnoj karijeri, usredotočen je na antidiskriminacijsko pravo, ljudska prava i vladavinu prava u demokratskim društvima. Trenutno obnaša dužnost zamjenika pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.
Na primjer, kada bi apsolutna većina od njega tražila da na dnevni red uvrsti glasanje kojim bi svjesno ciljala povrijediti neko temeljno pravo građana i građanki zajamčeno Ustavom, predsjednik Sabora imao bi puno širi manevarski prostor u pogledu načina na koji će upravljati održavanjem rasprave i glasovanjem.
Rasprava i glasanje bi se i tada u konačnici morali održati, budući da to zahtijeva većina, ali bi obveza vjernosti Ustavu dopuštala predsjedniku Sabora da raspravom upravlja kako bi dopustio i ostalim demokratskim akterima - poput Ustavnog suda ili sudionicima stručne, odnosno građanske javne rasprave - da utječu na spornu politiku apsolutne većine. Ta uvjetna nezavisnost predsjednika Sabora od apsolutne većine, odnosno obveza prvenstvene vjernosti Ustavu očituje se i u tekstu Ustava (npr., čl. 79., st. 3.). No, u konkretnom kontekstu to nije slučaj.
Činjenica da predsjednik Sabora ima određenu diskreciju omogućava mu da dirigira tempo saborske rasprave, ali u ustavnim demokracijama diskrecija nikad ne uključuje i arbitrarno postupanje.
U konkretnom kontekstu, diskrecijsko pravo tumačenja standarda razumnog roka koje predsjedniku Sabora pripada po ustavnoj poziciji neodvojivo je od opisanog načela njegova demokratskog legitimiteta. Kada zaprimi jasan dokaz da apsolutna većina zahtijeva raspravu i glasanje o raspuštanju Sabora, on ima obvezu to staviti na vrh prioriteta i zakazati raspravu u najkraćem mogućem roku.
Činjenica da je apsolutna većina svojim potpisom izrazila volju za glasanjem o raspuštanju Sabora, znači kako je izuzetno nevjerojatno, ako ne baš nemoguće, da će biti izglasano povjerenje bilo kojem mandataru. S obzirom na obvezu predsjednika/predsjednice RH, iz čl. 98. Ustava, da mandat odredi osobi koja 'uživa povjerenje većine svih zastupnika', predsjednik Sabora je, sukladno načelu međusobne suradnje iz čl. 4. Ustava, dužan predsjedniku/predsjednici RH dostaviti informaciju da je zaprimio dokaz kako postoji apsolutna većina koja traži glasanje o raspuštanju Sabora, ali isto tako i tu raspravu, odnosno glasovanje zakazati što je prije moguće kako bi volja apsolutne većine bila jasno i neupitno formalno izražena kroz formalni pravni čin glasovanja.
Formalni pravni akt ove vrste doprinosi pravnoj sigurnosti bez koje bi ostala tijela državne vlasti, kao što je predsjednik/predsjednica RH, bila u otežanoj poziciji pri ispunjavanju svojih ustavnih obveza. Činjenica da je predsjednica Republike apelirala da se rasprava i glasanje održe što je prije moguće, ide u prilog ovom tumačenju Ustava.
Prije svega, takvo postupanje omogućilo bi Ustavnom sudu da iskoristi svoju nadležnost iz čl. 104. Ustavnog zakona o ustavnom sudu i upozori predsjednika Sabora o dužnosti ostvarivanja ustavnosti i zakonitosti u postupanju te mu naloži da se u svrhu izbjegavanja pravne nesigurnosti formalni čin glasanja ima održati u najkraćem mogućem roku.
Nadalje, predsjednik Sabora bi se mogao naći u još ozbiljnijoj situaciji jer svaki zastupnik i zastupnica imaju Ustavom zajamčeno osobno pravo podnijeti ostavku na svoj zastupnički mandat (čl. 75. Ustava; čl. 10. Poslovnika Hrvatskog sabora).
To bi zasigurno bio događaj bez presedana, ali bi potvrdio upravo onu činjenicu koja je opisana na početku teksta - demokratski legitimitet predsjednika Sabora neodvojiv je od volje većine u Saboru kojim upravlja.