Odluka da se novi predsjednik bira po sustavu jedan član, jedan glas povijesna je prekretnica za HDZ koja će zasigurno imati i dalekosežne pozitivne posljedice po hrvatsku demokraciju. Koju ili koga god izabrali članovi HDZ-a da ih vodi, nakon devastacije u posttuđmanovskoj eri koju su proveli Ivo Sanader, a zatim i Tomislav Karamarko, konačno ćemo znati što je uopće danas HDZ i kamo stremi. Jesu li se doista odrekli Tuđmanova antifašizma i Tuđmanove pomirbe kako je to sugerirala Karamarkova vladavina? Žele li biti moderna demokršćanska stranka okrenuta budućnosti ili krajnje desni pokret zarobljen u prošlosti, čije vodstvo prezire liberalnu demokraciju i vladavinu prava? Žele li autokratsko vođenje stranke ili daljnji razvoj unutarstranačke demokracije na novim temeljima koje su upravo postavili?
Odgovore na ta pitanja dobit ćemo za tri tjedna, ali tko god da pobijedi, nepobitna je činjenica da smo svjedočili pravoj maloj demokratskoj revoluciji u HDZ-u. Izuzmemo li bivšeg predsjednika Tomislava Karamarka, vodstvo te stranke posljednjih je desetak dana odigralo sve svoje poteze baš onako kako je trebalo: u suradnji s SDP-om srušili su najgoru vladu u povijesti Hrvatske i na uzmak prisilili kompromitiranog Karamarka koji je prozvan nacionalnim izdajnikom; mirno su prihvatili izlazak na prijevremene parlamentarne izbore i na kraju odlučili da će novu lidericu ili lidera birati na općim unutarstranačkim izborima.
Da, riječ je o istom vodstvu koje je do jučer gotovo bespogovorno podržavalo palog Karamarka, vodstvu koje nesumnjivo snosi dio odgovornosti za povijesno posrnuće HDZ-a, ali treba im priznati da su odabrali bolji put od onoga kojim su mogli krenuti da su nastavili slijediti Karamarka i zloupotrebljavati demokratsku proceduru protiv interesa i volje vlastitog naroda. A nije da nisu mogli, mogli su, i ne bi im bio prvi put. Zbog objektivnog značaja koji ta stranka ima, svaki njihov pomak nabolje, pomak je nabolje i za ostatak društva. Bez obzira na to jesu li u opoziciji ili na vlasti, njihova se moć ne smije podcjenjivati, a posljednjih pola godine najbolji je pokazatelj toga što za Hrvatsku znači kad je HDZ na krivu putu.
Nemilosrdna borba za tron
Nema sumnje da će borba za dužnost predsjednice/predsjednika stranke pozadinski biti nemilosrdna. U ovom času samo je Andrej Plenković istaknuo kandidaturu, ali kandidatkinja i kandidata za preuzimanje HDZ-ovog trona bit će mnogo, svi oni koji nisu imali hrabrosti ući sami u otvoreni sukob s Karamarkom, u ovoj izvanrednoj demokratizaciji HDZ-a prepoznaju svoj trenutak slave. Svima im je zajedničko to da nisu predstavljali ama baš ništa u HDZ-u devedesetih, pa ni u razdoblju od 2000. do 2010. godine.
U prosjeku su to, premda su neki od njih bili ministri ili istaknuti zastupnici u Saboru ili Europarlamentu, posve nova lica (izuzev Darka Milinovića) kojima se spletom (ne)sretnih povijesnih okolnosti pružila prilika da pišu program novog HDZ-a i predstave ga stranačkim drugovima. Jedini koji ekstremizmom odudara od ostatka kandidatkinja/kandidata, čija se imena spominju ovih dana, jest Zlatko Hasanbegović, čiji bi izbor bio nastavak Karamarkov smjera i vodio bi HDZ u siguran poraz. HDZ-ovci će se konačno prebrojati i konačno ćemo i mi i oni znati koliko je kojih i koliko je čijih.
Konce drži Milijan Brkić
Kako se stranka nalazi u vremenskom tjesnacu, velika je vjerojatnost da će ti programi i igrati bitnu ulogu u odabiru pete predsjednice ili predsjednika HDZ-a, premda ne i presudnu ulogu jer stranačke konce već dulje vrijeme u rukama drži aktualni v. d. predsjednika Milijan Brkić. Ako se on sam ne odluči na kandidaturu, njegova naklonost ili nenaklonost bit će presudna jer ga članstvo zbog ove mirne, demokratske tranzicije doživljava kao sigurno sidro. Njegova riječ će se slušati, vjerojatno neće podržati samo jednu/jednog kandidatkinju ili kandidata, pa će pretendenti imati mogućnost ipak ostaviti dojam na članstvo. Ako se kandidira, mogao bi pobijediti, ali vjerojatno ne bi bio HDZ-ov kandidat za premijera.
Brkić je duboko upleten u rasplet situacije posljednjih mjeseci u HDZ-u i ako se ne kandidira za najvišu stranačku dužnost, njegov utjecaj na unutarstranačke izbore bit će golem. Još prije dva mjeseca, dakle prije nego što se Karamarko suočio s aferom Konzultantica, politički kuloari brujali su o (tada) novom scenariju za HDZ, čije se konture ogledaju i u aktualnim događajima. Prema tom scenariju, stranku je trebala preuzeti hercegovačko-europejska struja. Karamarku se planiralo oduzeti stranačko vodstvo jer je potonuo u falsificiranje povijesti, nije pobijedio na izborima i sklopio je loš savez s Mostom, a Brkić i Plenković sklopili su pakt – Brkić će voditi stranku, a Plenkovića će HDZ istaknuti kao kandidata za premijera nasuprot Zoranu Milanoviću. Na Trgu žrtava fašizma već je nakon izbora bilo jasno da Karamarko ne može osigurati HDZ-u pobjedu kakvu oni misle da je zaslužuju. Afera Konzultantica došla im je kao naručena.
Win-win situacija
Hoće li doista novi predsjednik stranke, kojeg će HDZ izabrati u srpnju, biti i njihov kandidat za premijera na predstojećim izborima, tek ćemo vidjeti. HDZ se nalazi u nezahvalnoj predizbornoj poziciji, ne tako lošoj u kakvoj je bio prije Karamarkova pada, na kojeg sad mogu svaliti sve kadrovske pogreške i sve očajne politike i politička rješenja. To bi ih trebalo spasiti od izbornog potopa, neće im donijeti i pobjedu, ali ojačalo ih je u odnosu na Milanovićev SDP koji je do prije nekoliko dana gledao kako mu vlast ponovno pada u ruke, ovog puta bez imalo truda.
Mala demokratska (r)evolucija u HDZ-u poremetila je Milanovićeve planove i to je za nas dobro jer ako pobijedi, imat će jaku opoziciju koja će ga tjerati da radi i morat će daleko više no u prošlom mandatu voditi računa o interesu birača koje je tako jeftino prodao Karamarku. Ako nakon svega ponovno izgubi izbore, morat će SDP-ovo kormilo konačno prepustiti nekom drugom. Mala demokratska revolucija u HDZ-u za nas je, rekao bi tehnički premijer, win-win situacija.
