Otkako Hrvatska ima aktualni izborni model za izbore zastupnika u Hrvatski sabor, tri puta su pobjeđivale koalicije – SDP i HSLS 2000., Kukuriku koalicija 2011. i Domoljubna koalicija 2015., a dvaput samostalno HDZ – 2003. i 2007. Kako se trenutačno čini SDP opet računa na izbornu pobjedu u koaliciji, dok bi HDZ nakon razočaravajućeg rezultata Domoljubne koalicije mogao samostalno tražiti povjerenje birača. Obje se stranačke odluke čine racionalnima. SDP-u za sigurnu pobjedu treba šira koalicija, a HDZ-u nužno treba unutarstranačka konsolidacija i što veći broj saborskih mandata koje je na prošlim izborima olako prepustio partnerima čiji je doprinos i u maksimiranju glasova i u uvjerljivosti koalicije bio kontraproduktivan. Konkretno, SDP predstojeće izbore ne može uvjerljivo dobiti samostalno, dok ih HDZ ne smije izgubiti nastupajući u koaliciji. Zašto?

SDP treći put zaredom ne želi ponoviti kobnu grešku iz 2007. kada je na izbore izašao sam računajući na potporu birača nakon izbora novog predsjednika Zorana Milanovića. Stranka je nekoliko mjeseci uoči izbora počela pretjecati HDZ u ispitivanjima javnog mnijenja, ali je u konačnici izgubila od stranke Ive Sanadera što se vrlo vjerojatno ne bi dogodilo da je tada ušla u koaliciju s HNS-om i IDS-om. Zato je dvije godine kasnije i formirana Kukuriku koalicija, a za isti se recept odlučio i HDZ s Domoljubnom koalicijom čije je račune ipak pomrsio Most nezavisnih lista. Obrazac je posljednjih šesnaest godina jasan. Kad god SDP ima uvjerljivu koaliciju i neuvjerljivi HDZ kao suparnika, pobjeđuje (2000., 2011.), dok je HDZ pobjednik kad god mu je na čelu uvjerljivi predsjednik, a SDP neuvjerljiv ili na vlasti ili u oporbi (2003., 2007.). Kada su i SDP i HDZ neuvjerljivi rezultat je doslovce izjednačen (2015.). Zbog toga SDP sada i slaže koaliciju za koju misli da će djelovati uvjerljivo i na izborima i nakon njih, a HDZ čini sve kako bi stao iza novoga uvjerljivog predsjednika.

Narodnjaci, sve vam je u šaci...

Dakako, o svemu će odlučiti birači. Prvo, o novom stranačkom savezu na čelu sa SDP-om koji se, nimalo slučajno, naziva Narodnom koalicijom. Uz stranku Zorana Milanovića čine ga i dosadašnji SDP-ovi partneri HNS i HSU te HSS. Pritom treba naglasiti da će to SDP-u i HSS-u od 2000. biti prvi zajednički nastup na izborima za Hrvatski sabor. Čak su i 2000. na izbore izašli u dvije odvojene oporbene koalicije koje su zatim formirale zajedničku vlast, dok su na parlamentarne izbore tijekom 1990.-ih izlazili zajedno samo povremeno u pojedinim jednomandatnim izbornim jedinicama. Ovo je nešto novo i de facto posljedica svega onog što su hrvatskoj politici proteklih pola godine priuštili HDZ Tomislava Karamarka i Most Bože Petrova. Da nije bilo njihove koalicije, pardon suradnje, ne bi bilo ni prijevremenih izbora ni Narodne koalicije sa SDP-om i HSS-om s velikom mogućnošću nove promjene vlasti u samo godinu dana.

Iako su na raspolaganju sigurno imali niz drugih i – drukčijih naziva, tvorci nove koalicije izabrali su upravo atribut 'narodna' kako bi naglasili dvije stvari. Prva je širi ideološki spektar svojih članica, a druga kontrast u odnosu na ono što su HDZ i Tomislav Karamarko u vrijeme prethodnoga SDP-ovog obnašanja vlasti nazivali 'nenarodnom vlašću'. Tako će SDP nakon četiri godine 'nenarodne vlasti' doći na čelo Narodne koalicije baš uz pomoć bivšeg HDZ-ovog saveznika HSS-a. HSS je nakon prve koalicije s HDZ-om od 2007. do 2011. potonuo na samo jedno zastupničko mjesto, a nakon druge u prvoj polovici 2016. i ponovno jednog osvojenog mandata u Hrvatskom saboru ekspresno promijenio glavnog političkog partnera. SDP-u pak treba i 'koalicija', i 'narod', i 'sporazum' te ovogodišnja Narodna koalicija samim nazivom podsjeća na Koaliciju narodnog sporazuma koja se natjecala na prvim demokratskim višestranačkim izborima u Hrvatskoj.

Pragmatični HSS u 'padobranskoj' koaliciji

Predvođena liderima Hrvatskog proljeća te šarolikog niza stranaka od nacionalističke desnice i kršćanskih demokrata do socijal-liberala i socijal-demokrata, Koalicija narodnog sporazuma uključivala je i jednu od frakcija obnovljenog HSS-a, ali je doživjela izborni debakl u tadašnjoj verziji političkog obračuna 'ili mi ili oni'. Dvadeset i šest godina kasnije nova 'kišobranska' ili možda 'padobranska' izborna koalicija koja u sebi nosi odrednicu naroda, djeluje puno perspektivnije i pragmatičnije. Istodobno, politički joj suparnik nije više jaki HDZ nego poprilično oslabljena stranka koja se još od odlaska Ive Sanadera teško održava na vlasti pobjeđujući ipak na europskim i predsjedničkim izborima. Stoga bi novi parlamentarni izbori još jednom mogli biti sraz vlašću nokautiranog igrača i – izazivača koji je samo trebao pričekati razvoj događaja.

Toga su bili itekako svjesni u HSS-u kada su se velikom većinom odlučili za prvu pravu izbornu koaliciju sa SDP-om od 1990. do danas. I to nije matematika nego politička logika. Kao što bi trebala biti i odluka HDZ-a da u aktualnim okolnostima samostalno izađe na izbore. Čak ako ih i izgubi, mogao bi osvojiti veći broj mandata nego li prije osam mjeseci jer će zakonitošću preračunavanja glasova u mandate dobiti ona mjesta koja je preskupo prepustio koalicijskim partnerima koji će sada odreda ostati ispod izbornog praga. Tako bi paradoksalno HDZ nakon novog izbornog poraza mogao ojačati, i saborskim mandatima, i političkom uvjerljivošću. S druge strane, Narodnoj koaliciji pobijedi li i uvjerljivije nego li što je predviđaju sadašnji trendovi, narod bi mogao ubrzo okrenuti leđa ponovi li obrazac ponašanja prošle SDP-ove vlasti. Jer u koalicijama kakve god bile najvažniji je dugoročni sporazum s – narodom.