Bilo bi i cinično i pogrešno tvrditi da val sveopćeg oslobađanja tijekom devetnaestog stoljeća nije donio napredak, štoviše, taj napredak bio je spektakularan i unekoliko je, usprkos svim posrtanjima, potvrdio tezu o čovjeku kao biću razuma.

Prvi svjetski rat dramatski je razorio tu iluziju, ali prva velika – i fatalna – pukotina u tezi o nepogrešivosti ‘naroda’ zbila se u Njemačkoj u jesen 1932., kada je na posljednjim slobodnim weimarskim izborima nacistička partija dobila preko trideset i tri posto glasova. Preko jedanaest milijuna ljudi glasovalo je za Hitlera. Nakon 1945. dolazak nacista na vlast tumačen je ekonomskom krizom i zavodljivom propagandom.

No nešto je manjkalo u takvom tumačenju, primjerice, odgovor na pitanje zašto netko spas od nezaposlenosti i siromaštva vidi u progonu Židova, mržnji prema Slavenima ili prijeziru prema zapadnom liberalizmu?

Banalne sastavnice naravi čovjeka: glupost i zlo!

Nema ni odgovora na pitanje kolika količina gluposti je potrebna da bi se povjerovalo u govorničke improvizacije jednog manijaka sa smiješnim brkovima? Možda nije bila riječ o zabludi i naivnoj vjeri u arijevski raj autocesta i Volkswagena? Možda je tih jedanaest milijuna ljudi htjelo upravo ono što su nacisti i nudili (a nacisti uopće nisu krili svoje namjere): poniženja, diskriminaciju i patnju Drugih i rat, pri čemu su pristali i na rizik vlastite patnje i stradanja koji su, na koncu, također bile strahotni?

Možda je suvišna golema biblioteka povijesnih, ekonomskih i socioloških analiza uzroka dolaska nacista na vlast? Možda su iza svega stajale tek stare i banalne sastavnice ljudske naravi: glupost i zlo.

Pritom je nacizam samo drastičan, svakako ne i jedini primjer većinske podrške nekom zločinačkom i iracionalnom režimu koji nije mogao skončati drugačije nego u sveopćoj patnji, siromaštvu i sramoti. Dovoljno je podsjetiti na paradoks jugoistočne Europe, u kojoj relevantan broj ljudi uporno glasuje za one iste stranke koje im već četvrt stoljeća niti mogu niti žele ponuditi ništa osim nekoliko uvredljivo glupih domoljubnih fraza. Kada i požele spas iz tog očaja, građani u sveopćoj zbunjenosti posežu za nekim ‘trećim’, doslovno idiotskim alternativama, dok, kao u Matoševom 'Notturnu', željeznicu, jednako doslovno, guta već daljina.

Nedavni referendum o izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije pokazao je da ni prosvjećenost, ni politička kultura, ni demokratska tradicija nisu jamstva koja mogu zaštititi društvo od autodestruktivnih poriva biračkog tijela. Brexit bi mogao, osim što je povijesna prekretnica za Britaniju i Europu, postati i prekretnica u povijesti demokracije. Prekretnica će u svakom slučaju nastupiti ako na američkim predsjedničkim izborima pobijedi Donald Trump. Ili je već nastupila samom činjenicom da spodobe poput Trumpa mogu doći u priliku natjecati se na izborima. Ustanova izbora tako se preobražava u kockarnicu strave, a fraza ‘festival demokracije’ postaje cinično neumjesna.

Kako zaštititi demokraciju samu od sebe?

Demokracija je poredak koji može jamčiti mir, napredak i slobodu isključivo ako počiva na racionalizmu i neprikosnovenosti sudbine svakog pojedinca. Bude li se svela na puku proceduru koja će iracionalnim i razbojničkim ideologijama pružati izborni legitimitet, izgubit će i svrhu i sadržaj, postat će se vlastita suprotnost, pijana pučka svečanost, a u posljednjoj konzekvenci – linč. To je golem izazov za demokraciju i o njemu ovisi budućnost naše civilizacije. Demokracija još uvijek nema odgovor na pitanje kako će se zaštititi od sebe same i kako će od samog demosa spasiti vlastitu racionalističku i slobodarsku suštinu.

Suvremeni terorizam je uvjerljiv pokazatelj u kolikoj mjeri iracionalizam određuje politički i društveni okoliš i tijek povijesti. No on je također samo odraz mračne strane ljudske naravi. Pokušajmo na trenutak zaboraviti strašne i besmislene patnje njihovih žrtava i prisjetimo se da teroristi uništavaju i vlastite živote. Postoje dakle ljudska bića koja su spremna na žrtvu zbog nečega što percipiraju kao ideal. Ta vrst autodestruktivnosti nema veze s islamom, kao što samoubilačka odluka njemačkih birača iz jeseni 1932. nema veze s ‘nacionalnim bićem’ ili ‘nacionalnim karakterom’ Nijemaca.

Zalijetanje u neboder otetim avionom ne spada ni u teološke ni u religijske, već isključivo u psihijatrijske fenomene. U svakom slučaju riječ je o mentalno poremećenoj, ali uvijek individualnoj odluci kojom se pristaje na patnju ili smrt. Jedina je razlika što u slučaju terorista smrt nastupa odmah, dok onima koji glasuju za naciste ili nacionaliste život trune polako, a na perverzan način i svečano.

Naivni racionalisti drže kako svaki čovjek teži slobodi i udobnosti – stan, perilica za rublje, automobil, ljetovanje, život koji pušta druge da žive – no čini se da je potreba za nanošenjem patnji sebi i drugima jednako bitna sastavnica čovjekove suštine. Kako drugačije objasniti spremnost tisuća ljudi na odricanje od udobnosti i žrtvovanje za političke ideale koji nisu vrijedni ni podsmijeha, riječju, spremnost na ratovanje, na tuđu ili vlastitu smrt, u ime očitih i prozirnih prijevara?

Zajednički prezir prema životu, slobodi i udobnosti

Suštinske razlike između terorista-samoubojica i milijuna koji su u posljednjih stotinjak godina u raznolikim uniformama poharali Europu u ime kojekakvih opsjena zapravo nema. Zajednički im je prezir prema vlastitom životu, vlastitoj slobodi i udobnosti. Nije ovdje riječ o prisilno mobiliziranim nesretnicima nego o onima koji su s užitkom odlazili u rat.

Da su pomanjkanje samopoštovanja i potreba za žrtvovanjem, glupošću i zlom neodvojivi dio ljudskog ponašanja, nije vidljivo samo u političkom idiotizmu ili terorizmu. Ljudi uništavaju svoje i tuđe egzistencije s jednakom strašću i u svojem intimnom, obiteljskom i poslovnom životu. Biraju partnere koji ih zlostavljaju ili sami zlostavljaju svoje partnere, ucjenjuju ih emotivno, moralno ili financijski, dižu kredite koje ne mogu otplatiti, odgajaju licemjere ustrašene od autoriteta, prekomjerno piju ili uopće ne piju, drogiraju se, prebrzo voze, žive na kratkom lancu domoljublja ili lažnog morala, tuku djecu i na sve te opačine pristaju sa začudnom lakoćom. Što bi tek činili da se kojim slučajem ne boje Boga?

Čini se kao da udobnost, sloboda i užitak u poštivanju tuđe slobode nikada nisu bili ništa više od hira usamljenih pojedinaca. Još nam je sasvim dobro kako bi nam doista moglo biti.