Bivši predsjednik dr. Ivo Josipović šalje pismo predsjednici Kolindi Grabar Kitarović uz zamolbu da prekine 'tu histeriju'. No ne radi se ovdje ni o kakvoj histeriji, riječ je o nečem sasvim drugom: o neodgovornom plasiranju krivih informacija (namjerno ili iz neznanja) vezano uz taj kontroverzni srpski zakon. Tako se javnosti šalje zbunjujuće informacije; govori se kako mnoge europske zemlje imaju neki oblik univerzalne nadležnosti što je točno, ali ne spominje se da se kod Srbije radi o posebnom zakonu, dizajniranom isključivo za područje bivših republika SFRJ.

Države članice EU-a nemaju posebne zakone o univerzalnoj nadležnosti nego je ukorporirana u njihove kaznene zakone na isti način kako je to u hrvatskom Kaznenom zakonu i srpskom Krivičnom zakoniku.

Vučić nije u pravu kad izjednačava hrvatski i srpski zakon

Srpski premijer Aleksandar Vučić neprestano ponavlja kako neće promijeniti taj kontroverzni Zakon kojeg je Srbija donijela 2003., jer da takav zakon imaju i još neke države EU-a što nije točno; nijedna država nema posebne zakone, limitirane samo na određene teritorije osim Francuske, ali to je specifičan slučaj i posve je krivo navoditi to kao primjer; naime, do 2010. prema starom francuskom zakonu o kaznenom postupku francuski sudovi nisu imali jurisdikciju nad teškim povredama ženevskih konvencija ili drugim ratnim zločinima nego su je imali samo na temelju Konvencije protiv torture i protiv prisilnog nestanka. Iz tog razloga Francuska, kako bi mogla surađivati s Haškim sudom donosi posebni zakon (Loi nº 95-1, 2 siječanj, 1995) za suđenje osobama osumnjičenim za teške povrede međunarodnog humanitarnog prava počinjene na teritoriju ex SFRJ od 1991. (pod uvjetom da se zateknu ili prebivaju na njenom teritoriju) i isti takav za Rwandu (Loi nº 95-1, 2 siječanj, 1996).

Vučić nije u pravu ni kada govori da je hrvatski KZ ima još širu univerzalnu jurisdikciju nego srpski Krivični zakonik jer postoji mogućnosti revizije postupka, ali ne za presude za ratni zločin!

Iako joj odredbe o univerzalnoj jurisdikciji iz KZ daju pravo suditi, primjerice, osobi srpske nacionalnosti za ratni zločin na Kosovu, Hrvatska to ne čini već postupa u skladu s ustaljenim europskim sudskim praksama. U prijevodu, ne zlorabi univerzalitet u političke svrhe kao što to čini Srbija, ne šalje tjeralice urbi et orbi niti DORH drži u ladici tajni popis potencijalnih optuženika iz kojih onda vadi po potrebi i u svrhu ucjenjivanja ili uznemiravanja susjedne države.

Hoće li pravosuđe Srbije pročistiti optužnice i maknuti one donesene pod torturom?

Srbija je svjesna da je pred njom još dug put. Hrvatskoj nije u interesu opstruirati Srbiju u procesu pristupa EU-u – napokon, hrvatski Sabor je o tome donio Deklaraciju – zato žurno mora sa Srbijom riješiti nekoliko nerazjašnjenih pitanja, prije zatvaranja Poglavlja 23; prvo je pitanje 'vlasništva' optužnica bivših vojnih sudova SFRJ; Republika Srbija jest pravni sljednik SRJ ali SRJ nije pravni sljednik SFRJ, kako je to potvrdila i Badinterova komisija u svojem Mišljenju br. 2 iz 1991. godine.

Drugo je pitanje sporno postupanje srpskog tužiteljstva po nalozima vojnih sudova ex SFRJ odnosno prihvaćanje iskaza dobivenih pod torturom. Zna se da su mnoga 'priznanja' ishođena batinama, ali se ne zna njihov točan broj. Primjerice, jedan vukovarski branitelj optužen za pokolj srpske djece u Borovu Naselju podvrgnut je mučenju kako bi se ishodilo njegovo pisano priznanje, da bi nakon par dana došao isljednik KOS-a i rekao 'ne treba nam tvoje priznanje, već imamo jedno'. Naime, njegov suborac, ne mogavši više izdržati, potpisao je da je 'čuo kako je to ovaj prvi napravio'. Kasnije su obojica razmijenjeni a priznanje ovog drugog je ostalo arhivirano. Uostalom, i beogradski tjednik Nin svojedobno je objavljivao tekstove o postojanju logora u Srbiji u kojima je Lakić Đorović, nekadašnji vojni branitelj koji je po službenoj dužnosti branio više zatočenika u logoru u Sremskoj Mitrovici govorio o torturama nad zatvorenicima kojima je bio svjedok.

Stoga se opravdano treba postaviti pitanje hoće li pravosuđe Srbije pročistiti postojeće optužnice i maknuti one donesene pod torturom? Ne znam samo kako će ih detektirati kada znamo da se nisu ni potrudili pronaći odgovorne za mučenje Purde ili one koji su osigurali lažne dokaze u slučaju Ejupa Ganića

Nevjerodostojne tužbe moraju se poništiti

Treći problem su nevjerojatne nepreciznosti brojnih optužbi; iako je RH po međunarodnom pravu samostalna država od 8. listopada 1991., u brojnim optužnicama za ratne zločine i druga teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na području RH nakon tog datuma bez iznimke navodi se kako su isti počinjeni 'u tadašnjoj RH, u sastavu bivše SFRJ'. Također, u optužnici za Ovčaru utvrđuje da se radilo o unutarnjem oružanom sukobu u vremenu od 1991. do 1995. na prostoru Republike Hrvatske, tada u sastavu SFRJ. Takve, nevjerodostojne tužbe trebalo bi jednostavno poništiti.

To su samo neki razlozi da Srbija preispita taj zakon i ukine ga. Da volja za dijalogom postoji može se isčitati iz srbijanske Nacionalne strategije za procesuiranje ratnih zločina od 20. veljače 2016.; u njoj je kao jedan od prioritetnih ciljeva navedeno zaključivanje međudržavnog sporazuma s RH (i s BH i CG) s ciljem utvrđivanja regionalnih pravila o podjeli nadležnosti za postupanje u predmetima ratnih zločina, unapređenje regionalne suradnje u pogledu postupanja po zamolnicama u predmetima ratnih zločina te uspostavljanje olakšanog postupka za pribavljanje dokaza na teritoriji druge države od strane obrane u predmetima ratnih zločina.

Potpisivanje međudržavnog ugovora može možda biti međufaza u tom procesu, no ipak držim da bi ukidanje zakona i. e. sporne članke 2. i 3. Zakona, bio bolji put. Srbija može nastaviti gonjenje ratnih zločinaca, na temelju Čl. 9. toč. 2. Krivičnog zakonika uz manje izmjene zakona o krivičnom postupku i zakona o sudovima.

Istina je da 28 država članica ima različite standarde u pogledu nezavisnosti, nepristranosti i efikasnosti pravosuđa, ali nema potrebe da Srbija zloupotrebljava činjenicu što to pitanje ne spada u acquis i što postoji šarolikost standarda. Naime, postoje i tzv. soft acquis (mekane pravne stečevine) odnosno standardi utemeljeni na brojnim obavezujućim međunarodnim dokumentima i na najboljim praksama (konvencija UN-a, Savjeta Europe, i dr.). Hrvatska treba inzistirati upravo na tim najboljim praksama u pravnim sustavima država članica EU-a, i. e. na prevladavajućoj formi univerzalne jurisdikcije.

Srbija se mora ugledati u Belgiju i Španjolsku

Srbija nije još članica EU-a pa ipak EK može i treba raditi pritisak na Srbiju da provede izmjene zakona; jer ne radi se ovdje o realnoj univerzalnoj jurisdikciji kakvu poznaje EU nego o 'regionalnoj jurisdikciji' koja služi regionalnoj hegemoniji i u konačnici nekoj vrsti pravne agresije i destabiliziranja regije. Belgija je svoj zakon o univerzalnoj jurisdikciji iz 1993. revidirala 2003. te za primjenu univerzalne jurisdikcije propisala određena proceduralna ograničenja, a 2009. isto je učinila Španjolska i nema nikakvog razloga da Srbija ne učini isto želi li doista ući u tu zajednicu.

Jasno je da je Europskoj uniji sada prioritet da Srbiju što prije uključi u svoje redove te je, između ostalog, i zato odustala od konfrontiranja sa Srbijom i davanja podrške svojoj članici; a niti ih se to, misle, ne tiče. No, pitanje je je li to baš čisto bilateralno pitanje? Teoretski se taj zakon u budućnosti može ticati i njih jer u Domovinskom ratu sudjelovalo je 500 stranih državljana, većinom iz EU zemalja. Iako DORH nema službenih saznanja da bi na tajnim optužnicama u srpskom Tužilaštvu za ratne zločine bila koja optužnica za sudionike u domovinskom ratu britanski državljanin. Za primjer može poslužiti slučaj trojice američkih državljana albanskog porijekla koji su se borili u OVK-u, a 1999. došli su po svoju obitelj na Kosovo. Ubijeni su, prema prema onome što se znalo od pripadnika srpske policije. Naravno, slučaj nije riješen, a kad će biti, nitko ne zna.

U izvještaju Europske komisije o analitičkom pregledu usklađenosti zakonodavstva Republike Srbije s pravnim tekovinama EU-a (Screening Report) za Poglavlje 23 - Pravosuđe i osnovna prava i Poglavlje 24 - Pravda, sloboda i bezbednost od 29. srpnja 2014., Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, odnosno bivša ministrica vanjskih i europskih poslova ignorirala je upute Ministarstva pravosuđa i DORH-a da na Izvješće stavi primjedbe u svezi s Poglavljem 23.

Na taj način, bivša vlada premijera Zorana Milanovića minirala je buduću, tj. nedavno svrgnutu vladu. Zato zapravo i ne čudi reakcija EK jer su smatrali da ako prethodna Vlada nije imala baš nikakvih primjedbi, kada je za to bila prava prilika, onda znači da tu i nema nekakvih problema. Naime, u državama EU-a nije praksa da se pitanja od važnosti za državu koriste za sabotiranje protivne strane odnosno neke buduće vlade.

Uniformiranje univerzalne jurisdikcije

Na žalost, teorija okruglog stola i. e. nastojanje da se za strateška pitanja postigne konsenzus u Hrvatskoj još nije zaživjela što je samo dokaz da smo još uvijek u fazi tranzicije i daleko od zrele, demokratske države. U tom svjetlu, tromjesečna blokada otvaranja Poglavlja 23. možda i nije bila najsretnije rješenje ali pretpostavljam da je ministar Kovač htio dobiti na vremenu kako bi možda ipak uspio pridobiti podršku neke od država članica EU-a.

Kada sagledamo sve te okolnosti, onda je jasno kako je prethodna Vlada, odnosno ministar vanjskih poslova dr. M. Kovač stavljanjem uvjeta o izbjegavanju sukoba oko jurisdikcije kao međumjerila (interim benchmarks) postigao maksimum od onog što se u datom trenutku moglo postići.

Činjenica je da je granica između svrsishodnosti i uplitanja jedne države u unutrašnje poslove druge, a pogotovo neprimjereno korištenje univerzalne nadležnosti kao metode pritiska radi donošenja određenih političkih, pa i ekonomskih odluka nejasna, i. e. nedovoljno definirana.

U listopadu 2014., na 69. Sjednici Opće skupštine UN-a 6. Odbora za pravna pitanja raspravljano je o potrebi uniformiranja odredbi o univerzalnoj jurisdikciji kako bi se izbjegle zloporabe i kršenje međunarodnih zakona. Europska unija također će morati to pitanje staviti na dnevni red.

Na Hrvatskoj je da u tome uzme aktivnu ulogu i kao punopravna članica pokrene inicijativu da se uniformiranje odredbi o univerzalnoj jurisdikciji stavi na agendu Europske unije.