Što je najveća sličnost prosječnog srpskog i hrvatskog šovinista? Činjenica da svuda oko sebe vide Srbe. Prvi tako prvi agresivno svojataju, a drugi paranoično odbacuju sve što se odbija identificirati odnosno što nisu prepoznali kao dio svoga korpusa. Ako ste kojim slučajem ušli u raspravu s prekaljenim srpskim šovinistom, neće proći drugo pa će ovaj izvaditi svoj najjači 'argument': 'Svi Hrvati su poreklom Srbi. Sve je to zavera Vatikana, a vi ste pokatoličeni Srbi.' Drugim riječima (da se ne zavaravamo), Srbi-ustaše. Ok, dobro. Samo me pusti na miru. Ali ne...
To, naravno, podrazumijeva i da je sve ostalo srpsko, pa su tako i dijelovi Hrvatske 'zapadne srpske zemlje', srpski je, naravno, i Dubrovnik te Ruđer Bošković, Ivan Gundulić i Marin Držić, u paketu s cjelokupnom hrvatskom renesansnom i baroknom književnošću, pa i šire. Doduše, za to s književnošću nemojmo kriviti prosječnog srpskog šovinista jer on slabo čita i suvremenu književnost, a kamoli njemu nerazumljiv jezik jednog Gundulića ili Držića, već intelektualnu elitu i obrazovni sustav države Srbije.
No vratimo se banaliziranju.
Ako ste pak stali na žulj nekom hrvatskom šovinistu, mora biti da ste 'polutan', u braku ste sa Srbinom/Srpkinjom ili vam je netko od predaka bio Srbin. 'Ne pada iver daleko od klade. Geni su to. A što ti misli onaj pod stolom, misli i onaj za stolom.' I tako dalje i tako bliže…
Nemojte brojati krvna zrnca, slušajte što vam govore
Tu su hrvatski šovinisti dosljedni i kad je književnost u pitanju. Tako, recimo, ploča s imenom Ulice Vladana Desnice u tren oka može nestati s mjesta na kojem je godinama stajala, a da zbog toga trepne manje od jedan posto Hrvata. O pločama s ćiriličnim slovima izlišno je i govoriti. Tu apsurd narasta do mjere da bivši ministar pravosuđa sjedi u samozvanom etičkom sudištu i sudi ni manje ni više nego jednom pismu, optužujući ga da je agresorsko.
No to s razlikama/sličnostima srpskih i hrvatskih šovinista samo je jedna u nizu mojih generalizacija i predrasuda. Evo, jučer mi je i ona pala u vodu. Javili su se neki novi vjetrovi i momenti na hrvatskoj nacionalističkoj sceni, pa su mnogi po obrascu 'Deretić' počeli svojatati i prebrojavati krvna zrnca pojedinaca koji su se jasno i glasno deklarirali kao Srbi.
Tako je olimpijski pobjednik u hrvanju, Subotičanin Davor Štefanek, iako je javno porekao svoju pripadnost hrvatskoj naciji (i ne samo to, već je u nekoliko navrata i prosvjedovao zbog nekorektnosti određenih hrvatskih medija), nasilno proglašen Hrvatom.
Baš na volej brojnim i bizarnim hrvatofobima sa srpske tabloidne scene, pa da, između ostalog, nakon svega nekoliko dana starog naslova 'Ustaške p...e se uplašile naših delfina' objave i naslov: 'Ustaše se kite Štefanekovom medaljom: Prvo zlato za Srbiju osvojio Hrvat'.
Uskoro očekujem da kao šišmiš ili gremlin poprskan svetom vodicom odnekud iskoči Aleksandar Vulin i teatralno repetira njemu tako srcu priraslu skraćenicu NDH te uputi još jednu u dugom nizu diplomatskih nota.
Nije nacija isto što i pleme, prihvatite to
Žalosno je to što toliki broj ljudi razmišlja i ponaša se plemenski, a još je žalosnije kad tome podlegnu novinari i mediji. Jer znamo na kakve skliske staze to vodi. Žalosno je, jer davno su prošla vremena kad je rod označavao početak i kraj čovjekove socijalne identifikacije.
Grupe s kojima se ljudi identificiraju sve su raznovrsnije, pa tako i naši socijalni identiteti. Tu i dalje ostaje važan identitet nacije, ali ga priličan broj ljudi shvaća posve nakaradno. Da se poslužimo školskom definicijom: 'Socijalni identitet proizašao iz osjećaja pripadnosti i identifikacije s određenom nacijom naziva se nacionalni identitet.' Dakle, socijalni i osjećajni faktori ovdje igraju ulogu, a ne genetski, da ne kažem krvno-zrnasti. Vi ste ono kako se osjećate, a ne ono kako vam se zovu otac ili majka i/ili kakvo ste prezime/ime povukli. I svakako ne ono što netko drugi misli kako biste se trebali osjećati.
Ako ne pretjerate, pa vam se svijet ne počne vrtjeti oko toga tko je, a tko nije dio kolektiva s kojim ste se identificirali na konkretan način, nema u tome ničega lošeg. Volite slično (jezik, kulturu, geografski prostor koji dijelite), a radujete se različitosti. Kakvo bi sumorno mjesto svijet bio da smo svi isti, govorimo istim jezikom, plešemo iste plesove na istu glazbu i imamo identičnu kuhinju. Da smo svi Srbi, recimo. S kim bismo se natjecali na Olimpijadi?
Bazinga.
Ne svojatajte, nego poštujte čovjeka i sportaša
Što se događa kad se zalijepimo za nacionalnu pripadnost kao polaznu i završnu točku i kad nam ona postane marker za obilježavanje drugih, ne moramo posebno objašnjavati. Većina nas je posljedice doživjela na vlastitoj koži, ali ima i onih koji nisu iz svega izvukli nikakve pouke.
'Volim Srbiju i to je moja jedina zemlja!', izjavio je u ožujku 2015. Davor Štefanek, reagirajući na članak u jednom hrvatskom mediju. No to izgleda nije bilo dovoljno. U vrijeme kada se rat diplomatskim notama pretvorio u medijski rat olimpijskim odličjima netko je odlučio udariti ispod struka. Vjerojatno da napakosti svima onima koji već godinama svojataju Dražena Petrovića, Stojka Vrankovića, Bojana Bogdanovića, Ivana Stevanovića i mnoge druge sportaše i javne osobe, uključujući Severinu, pa čak i Karamarka, za koje su na temelju imena ili prezimena zaključili što bi trebali biti i kako se osjećati.
I još bi čovjek odnekud iščeprkao i na svjetlo dana izvukao dio svoje pakosne ličnosti, pa se nasmijao ovoj glupoj opačini, da nije u pitanju dostojanstvo jedne osobe. Osjećaji i privatnost jednog čovjeka.
A što drugo preostaje nego se u ime besvjesnih ispričati Davoru Štefaneku i poručiti mu da bude ono što jest, a prije svega čovjek i veliki sportaš. I da se osjeća dijelom društva i države u kojoj živi, što toplo preporučujem i drugima.
