‘Studiraj, pa ćeš živjeti bolje od roditelja!’ ta mantra prethodnih generacija više ne vrijedi. Ljudi su oduvijek ulagali u obrazovanje. Računali su da će im se to isplatiti kada zahvaljujući znanju dobiju bolje plaćene poslove. U SAD-u je zbog toga nastao i lukrativan biznis – da biste studirali na prestižnim sveučilištima, gdje studij stoji i do 100.000 dolara, podižete kredit koji onda vraćate od zarade.

Milijuni visoko i previsoko obrazovanih ondje zadnjih godina otkrivaju da za njih nema nikakvih poslova te su bankrotirali i prije prvog zaposlenja. Studentski dug u SAD-u sada se već računa u tisućama milijardi dolara i veći je od svih minusa na svim karticama svih Amerikanaca zajedno, što povratno destabilizira i obrazovni sustav.

Pa ako Amerikanci ne znaju što će s obrazovanima, kako ćemo tek mi! Mi ih pošaljemo na burzu, skladištimo na neadekvatnim poslovima ili ih pošaljemo u inozemstvo. Došlo je do potpune zbrke: imamo premalo obrazovanih i previše fakulteta; djeca uče više nego ikad, a međunarodni PISA testovi po rezultatima nas smještaju uz Srbiju, Rusiju, Tursku i Ujedinjene Arapske Emirate; djece je sve manje, učitelja sve više, a razredi se ne smanjuju; državne institucije daju bolje obrazovanje od privatnih (čast iznimkama); roditelji plaćaju enormne novce za knjige i instrukcije, predavači skapavaju, a učenici pucaju pod teretom udžbenika; svi se slažu da đacima treba smanjiti satnicu i reformirati gradivo, ali dok se oko reforme složimo, ti će đaci biti već u mirovini.

Engleske opaske za primjer Hrvatskoj

Znamenita scena iz filma Pink Floyda ‘Zid’ prikazuje kako djeca u urednim britanskim školskim uniformama staju na pokretnu traku koja ih potom redom ubacuje u stroj za mljevenje mesa. Harvard Business Review u kolovozu je objavio rezultate sedmogodišnje reforme u 160 britanskih škola. Njihova analiza može nam dati niz dobrih savjeta i otkriti zamke reformi. Nešto od toga u Hrvatskoj se već provodi.

Primjerice, Englezi su zaključili da je nužno mladež držati unutar obrazovnog sustava sve do 18. godine jer se tako prevenira asocijalno ponašanje. Budući da ne mogu svi školarci biti jednako uspješni, Englezi su dokazali da je korisno i za djecu i za društvo da slabiji đaci pohađaju manje zahtjevne škole. Prema takvima, pak, nipošto ne preporučuju politiku ‘nulte tolerancije’, to jest izbacivanje iz škole nakon izgreda – radije potiču na angažman oko učeničkog ponašanja i motivacije. Za Hrvatsku je dobrodošlo i njihovo opažanje da manji razredi nisu nužno uspješniji od većih.

Ima i toga na što bi se Hrvatska trebala ugledati. Englezi su zaključili da nije dobro forsirati elitne škole u velikim gradovima – koje ionako mogu privući bolje nastavnike – nego da treba više ulagati u ruralna i obalna područja. Također, treba ulagati u sve razrede i sve predmete, a ne parcijalno samo u neke. Ulagati i ulagati: to je jedna od dviju glavnih pouka engleskog iskustva – novac neće riješiti sve, ali bez novca se neće riješiti ništa. Budući da novca nema, naši prvašići – koji upravo ulaze u državni stroj za obrazovanje (ili za mljevenje mesa, kako tko gleda na stvar) – ovisit će do reforme najviše o učiteljima.

The Economist je prošli mjesec objavio članak o važnosti kvalitetnih učitelja i citirao američku studiju koja je pokazala da dobar nastavnik nauči svoje đake čak triput više od lošeg. Ali škola ne smije ovisiti samo o predavačima – druga glavna pouka spomenute britanske analize jest da se reforme ne provode od učitelja, nego od školskih uprava. Ako se ne unaprijede vodeće strukture, i ako ravnatelji i programi nisu kvalitetni, na učitelje se svaljuje teret koji ne mogu nositi.

Međutim, temeljni problem cijelo je vrijeme skriven i, zapravo, nerješiv – mi govorimo o reformi obrazovanja, a ne znamo kakvo obrazovanje želimo. Naime, naše su škole naslijedile model iz 19. stoljeća, utemeljen na antičkom idealu i humanističkom konceptu: obrazovanje služi razvijanju individualnosti, stjecanju svestranog znanja i odgoja za uključivanje u zajednicu. Takav ideal, kako pronicljivo dokazuje K. P. Liessman u ‘Teoriji neobrazovanosti’, nije provediv jer ljudi uglavnom za njega nemaju vremena, a društvo nema potreba. Zbilja, možete li navesti ijedno radno mjesto u Hrvatskoj gdje bi plaćali svestrano obrazovanu osobu, snažne individualnosti, posvećenu dobrobiti zajednice? Jesu li takvi ljudi važni u politici, česti u medijima i ugledni u društvu?

Umjesto obrazovanja, prodaju nam se parole o ‘cjeloživotnom učenju’

Umjesto obrazovanja, kaže Liessman, prodaju nam se opasne parole o ‘društvu znanja’ koje je zapravo ‘društvo informacija’ – tj. ‘društvo dezinformacija’, čiji su članovi u najboljem slučaju poluobrazovani, a uglavnom neobrazovani. Umjesto obrazovanja, prodaju nam se parole o ‘cjeloživotnom učenju’, čime se potkopava baš obrazovni sustav – pa tko bi normalan tratio vrijeme i novac na studij kad će ionako sve naučiti u praksi.

Propovjednici novog obrazovanja prošli su četvrtak u Zagrebu održali i okrugli stol na kojem je predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca Davor Majetić rekao da ‘radno mjesto danas u prosjeku traje pet do sedam godina pa ako u tom roku ništa ne naučite, gubite posao’, a bivši ministar rada Mirando Mrsić utvrdio je da postoji ‘nerazmjer između potreba tržišta rada i obrazovnog procesa’. ‘Naučite djecu nešto korisno’, viču poslodavci i ministri. ‘Ne želimo živjeti u znanju, nego želimo znanje za život’, skladno im odgovaraju mladi, željni ‘uklapanja u proizvodne procese’.

Takvo lažno obrazovanje teži stjecanju sposobnosti i kompetencija, u čemu se ne razlikuje bitno od dresure – i jedno i drugo uči vještinama. Svako znanje u takvom ‘društvu znanja’ brzo zastarijeva – nakon pet do sedam godina, kako je rekao Majetić. Pripadnik ‘društva znanja’ sliči hrčku što u svojem kavezu trči u kotaču, u beskrajnoj i uzaludnoj trci za znanjem koje mu stalno izmiče. Želimo li zbilja naš obrazovni sustav pretvoriti u to?

I vi i ja smo premladi da bismo znali što će nam trebati u životu

Jer još se ništa katastrofalno nije dogodilo. U razredima ima mnogo požrtvovnih učitelja i profesora; mnoge su obrazovne institucije dobro vođene; učeći more podataka djeca će na kraju steći i neku sliku o svijetu i neka korisna znanja – o tome svjedoče i brojni naši znanstvenici, liječnici i inženjeri afirmirani u svijetu, a također brojni naši đaci koji se svaki čas vrate s nekog međunarodnog natjecanja ovjenčani uspjehom. Naposljetku, ni ‘cjeloživotno učenje’ nije neka novost – zar ne kaže poslovica da čovjek uči dok je živ?

Ono pitanje s početka teksta postavljaju mi i moja djeca i moji studenti. Svima ogovaram isto: ‘I vi i ja smo premladi da bismo znali što će nam trebati u životu. I zato ne možemo izabrati što ćemo učiti, ali je sigurno da ćemo raditi ono što smo naučili.’

Stoga na prvi dan škole potapšajmo prvašiće po (preteškoj) torbi i ohrabrimo ih. Možda neće u školi naučiti baš sve što im treba za život, ali svakako će živjeti u skladu s onim što znaju. I vjerujmo da će jednog dana, zahvaljujući i obrazovanju, odrasti u snažne i odgovorne individue, kakvih nam baš treba, u inat onima koji žele samo potrošne i zamjenjive ljudske dijelove za svoje proizvodne procese.