'Ako mi ne želimo vrednovati obitelj i dati vrijednost obitelji i da obitelj bude temelj našega društva, onda nam ne treba zakon, ne treba nam ništa, onda možemo imati anarhiju i da radi svatko što ga volja', rekla je građanka Bernardica Juretić, inače ministrica socijalne politike i mladih, a u okviru rasprave o nacrtu novog Obiteljskog zakona.

Na prvi pogled poslovično besadržajna i nepismena izjava kakvima političari obrtimice zagađuju javni prostor. No, ako se pročita pažljivo, ona je zapravo jednadžba s nekoliko nepoznanica i jednom otvorenom prijetnjom.

Zašto bi baš obitelj trebala biti temelj društva? Zašto obitelj, a ne neki drugi način života? Nejasno je također treba li uopće društvu 'temelj'. Pod pretpostavkom da mu treba, zašto temelj društva ne bi bilo, primjerice, ispijanje viskija u sumrak, ili šetnja splitskom Rivom, ili planinarenje, filatelija, gledanje televizijskih serija, pizza, roštilj, gradele, kava, kazalište, glazba, vožnja tramvajem, briškula, skijanje, šah...?

Zašto, kad već tragamo za temeljima, ne bismo konačno i zasvagda odabrali slobodu pojedinca i njegovo pravo na izbor? Kakvu to mističnu kvalitetu ima baš obitelj, za razliku od svih drugih stvari, pojava i vrijednosti? I to takvu i toliku da nekome pada na pamet da baš nju, a ne nešto drugo, proglašava ni više ni manje nego 'temeljem društva'?

Obitelj – da, ali kakva?

Nametanje obitelji kao temelja društva možda i ne bi bilo problem kada ne bi postojali precizni naputci kako bi točno ta obitelj trebala izgledati. Navodno bi trebala biti utemeljena na braku jednog muškarca i jedne žene. Jasno, nitko ne umije objasniti zašto baš na braku, zašto baš jedne žene i zašto samo jednog muškarca. Brak je jedna dosadna, smiješna i zastarjela imovinsko-pravna ustanova koju kao vrednotu doživljavaju samo kičasti ženski časopisi i neke političke organizacije i udruge. To svakako nije dovoljan razlog da bi obitelj kao "temelj društva" trebala biti "utemeljena" baš na braku i to takvom. No dobro, kad je već unesen u jednadžbu, zašto brak ne bi bio tek ugovor koji je lako sklopiti i raskinuti i kojem, uz pristanak svih dionika, može pristupiti svaki punoljetni građanin ili građanka. Nešto poput društva s ograničenom odgovornošću. Ionako između braka i trgovačkog društva ili bilo kojeg pravnog posla u posljednjoj konzekvenci nema bitne razlike.

Pravo na takav ugovor mora biti dostupno svim građanima svih spolova, bilo koje seksualne konstitucije, u bilo kojoj kombinaciji, a broj sudionika bio bi ograničen samo njihovim slobodnim izborom. Netko može reći da je takva ustanova suvišna i bio bi savršeno u pravu, ali iako u Hrvatskoj ni pravo glasa nema nekog posebnog smisla, ipak bi bilo zastrašujuće kada bi ga netko uskratio ili ograničio onako kao što je već – sasvim zastrašujuće – pravo na brak uskraćeno svima osim onim građanima koji su skloni heteroseksualnoj monogamiji. Ograničavanje prava na brak samo određenoj skupini stanovništva upadljivo nalikuje na nacističke rasne zakone.

Svaka nervoza u redovima onih koji vole upražnjavati heteroseksualnu monogamiju je suvišna jer pravo svih i svakoga da sklapaju, raskidaju ili ne sklapaju brakove do mile volje s bilo kime, kako god i koliko god požele, ničim ne ugrožava niti želi ugroziti pravo monogamnih heteroseksualaca da kao jedan muškarac i jedna žena sklope neraskidivi brak, s prstenjem, zavjetima, bijelom vjenčanicom, pijanim svatovima i sličnim kičem. Nitko im ne želi oduzeti to pravo, a i zašto bi? Neke ljude to očito veseli pa neka im bude. Ne postoji vinopija koji pivopijama želi uskratiti pravo na pivo, niti ga smeta kada se pivopija zaželi vina, ali začudo, neki zagovornici monogamnog heteroseksualnog braka žele uskratiti brak svima drugima.

Anarhija all over Croatia

Bila bi rasprava o nacrtu Obiteljskog zakona samo još jedna zgodna prilika za uvijek zabavno ismijavanje klerikalno-konzervativnih budalaština i proturječja, kada dugačka rečenica građanke Juretić ne bi završavala jednom zlokobnom prijetnjom. Situaciju u kojoj svatko radi što ga je volja izjednačila je s anarhijom. Ona vjerojatno i ne zna da je anarhija takva vrst civilizacijskog sloma kad sve postaje moguće, pa i služenje mise za ustaške idiote, moralni sunovrat u kojem ratni zločinci postaju heroji, a rat vrednota, sveta gotovo koliko i sâm brak, ukratko, stanje u kojem je moguće da se jedna jedina (i to vrlo neprivlačna) vizija obitelji nameće svima.

U anarhiji ne caruje sloboda nego glupost i ničim ograničeno pravo jačega. Anarhija je tiranija rulje. Upravo je demokracija onaj oblik vladavine u kojem svatko radi što ga je volja, štoviše, središnja dužnost demokratske države je zaštita svačijeg prava da radi što ga je volja i da se pritom suzdržava od svakog i najmanjeg upliva u tu volju – osim kada ta volja prekorači granicu slobode Drugoga.

Kako bi drugačije ljudi trebali živjeti nego slobodno, u skladu sa svojim izborom i onako kako ih je volja? Da ne bude zabune, nije suvišno ponoviti kako ta sloboda, taj izbor i ta volja imaju biti ograničeni samo poštivanjem tuđeg života, tjelesnog integriteta, imovine, prava na izbor i svih vrednota koje se u demokratskoj civilizaciji štite kaznenim, ne i obiteljskim propisima.

Vladajuća nacionalističko-konzervativna falanga jednostavno ne može podnijeti različitost i slobodu izbora. Kada se dokopala vlasti surovo je proganjala etnički pluralizam. Čitava njena vladavina obilježena je (uspješnim) pokušajima da dokine i politički pluralizam. Sada, nakon što je etničkom i političkom homogenizacijom unakazila Hrvatsku i uništila njenu ekonomiju, kulturu, jezik i antifašističku tradiciju, okomila se i na seksualnu intimu, na samu jezgru ljudskog dostojanstva, na čovjekovu potrebu i neotuđivo pravo da čini upravo ono – i ništa drugo – što ga je volja.

Taj kanibalski pohod proždiranja individualne slobode započeo je još 1990. s jedinim ciljem da u ovom dijelu Europe dokine svaki oblik moderniteta i civiliziranosti i uspostavi autoritarnu vladavinu crkvenih zvona, lepeta zastava i domoljubnih urlika. Netko naivan i dobronamjeran mogao bi se upitati zašto vladajuće falange ne poimaju da time uništavaju vlastitu voljenu domovinu, stvaraju od nje antipatični, autistični zakutak, lišavaju je budućnosti i čine je nesposobnom za ekonomski i kulturni napredak. Jednadžba je, međutim, jednostavna: da su ikada htjeli napredak i boljitak, nikada se ne bi okomili na druge i drugačije. Nema te bolje budućnosti i ekonomske konjunkture koju nisu spremni žrtvovati u ime svoje mržnje prema čovjeku i građaninu koji slobodno odabire svoja uvjerenja, svoje pripadnosti i svoj način života.