Ponedjeljak iza nas protekao je u znaku masovnog izlaska na ulice Poljakinja i Poljaka, prosvjedujući protiv izmjena već ionako iznimno rigoroznog zakona o pobačajima u Poljskoj. Djelujući kroz udruge civilnog društva, ženama u Poljskoj želi se oduzeti i ono malo slobode da odlučuju o svom tijelu bez straha od kaznenih progona, pa čak ako se na pobačaj odluče i učine ga u susjednim državama u kojima je legalan ili su, što još uvijek aktualni zakon uzima kao temelj za mogućnost izbora – silovane. Spekuliralo se tu kako će se pravo ograničiti i ženama čiji je život trudnoćom ugrožen odnosno plod teško malformiran te kako će se kažnjavati i žene kod kojih je pobačaj nastupio spontano. No ispostavilo se kako je ipak riječ o dezinformaciji, doduše - djelomičnoj.

Pobacila si spontano? Daj da to provjerimo...

Naime, fanatični borci za tuđe duše i živote ostavili su mogućnost da se prema ženama čija je trudnoća završila spontanim pobačajem ipak može preispitati tijek trudnoće pa procijeni li da je ona namjerno (nebrigom, nečinjenjem i sl.) zanemarila svoje stanje ili je pak poduzimala radnje kojima je svjesno utjecala na takav ishod trudnoće – može pokrenuti kazneni postupak. U hipotetskoj situaciji, kada bi ovakva suluda zakonska odredba prošla, otvorila bi se Pandorina kutija u kojoj bi po traumama žene mogao kopati svaki zaludni vjerski fanatik ili zlonamjerni i osvetoljubivi susjed/a kojem/oj se tko zna kad zamjerila, optužujući je, recimo, da je u vrijeme trudnoće držala dijetu, gradom hodala lagano odjevena, u sandalama i bez čarapa, jogirala, rolala se ili sjedila na hladnom betonu.

Po najnovijim vijestima, u Poljskoj se izgleda ipak stalo na ionako drakonsku zakonsku loptu. Premijerka je promijenila boju signalizacije, pa je ova sada, barem što se tiče pokretanja parlamentarne procedure i ruku njezine stranke (većinske) – crvena. Stop koji ne donosi veliko olakšanje, jer stvari su se predaleko dokotrljale.

Što se tiče Poljakinja, i dalje će moći pobačaje obavljati ilegalno, bez straha da će završiti u zatvoru, a postojeća djeca u trajanju kazne, bez majke ili pak otputovati zbog pobačaja u inozemstvo i vratiti se bez bojazni da će im na granici revni državni službenici zaviriti u međunožje.

Što je s Hrvaticama?

U Hrvatskoj se ovakve vijesti čitaju dvojako: neki sa zebnjom da će se slične radikalne ideje u vidu zakonskih prijedloga probiti i do hrvatskog Sabora, a neki upravo zadovoljni baš zbog toga. Godinama i sustavno, na sve moguće načine poljski sindrom preplavljuje i hrvatsko društvo. Civilne udruge iznjedrene iz toplog krila Crkve, kroz medijske aktivnosti, politički angažman i referendume nastoje kreirati hrvatsko društvo po vlastitoj mjeri, od pitanja istospolnih zajednica, preko zdravstvenog odgoja u školama (sad već i ideje o navodnoj prednosti spolno odvojenog obrazovanja), popisa 'moralno nepoćudnih' i 'za psihu štetnih' lektira, do pitanja svih pitanja – prava na slobodni izbor pobačaja na zahtjev.

Iako je već dulje od dvadeset i pet godina Ustavni sud odlagao rješavati prijedlog za ocjenu ustavnosti Zakona o pobačaju, morat će doći i taj trenutak. Na koju će se stranu hrvatsko društvo okrenuti, u ovako bipolarnom političkom i svjetonazorskom stanju, teško je prejudicirati. Jer, sve su glasniji oni koji su uvjereni kako su na ovaj svijet došli sa zadatkom 'spasiti čovječanstvo' i kako ništa drugo nije bitno, nego ispunjavanje volje Božje, pa makar  namećući ostatku vlastita dogmatska uvjerenja i pravila ponašanja.

Religijom ušminkani narcisi, bez ikakve mogućnosti uvida u vlastite zablude i pogreške, s naglaskom na dalekosežnu štetnost tako im svetih ideja, jer sve što čine, ne čine sami, već je, kako to kaže i tehnička ministrica Bernardica Juretić, kroz njih to učinio Bog. Dakle, nepogrešivi su. Lokus kontrole u nebeskim visinama. Pa čak su i najveće budalaštine koje počine proizašle zato što je Bog s njima imao neke namjere. Doduše, nama duhovnim siromasima koji se otimaju tvrdeći da smo sami odgovorni za vlastite poteze i pogreške - nedokučive.

Kada počinje život? Što je uopće život?

Sve rasprave 'protiv' i 'za' pravo na slobodan izbor pobačaja na zahtjev uvijek se svode na isti prapočetak i pitanje kada, zapravo, počinje život?

Nešto više vjerujem u biologiju, nego u Boga kakvog mi ga Crkva prikazuje, ali ni ona nam ne daje decidirani trenutak jer ga je, na ovom stupnju razvoja, nemoguće odrediti. Religija s tim nema problema. Kao i mnogim drugim pitanjima, pristupa dogmatski uzimajući u obzir 'mogućnost' odnosno 'potencijal' života.

No kako život čovjeka nije puko disanje i hranjenje, već je i socijalna i društvena kategorija, s pravom se pitanjem početka života bave i društvene znanosti. I tu tek nastaje kaos.

Osobito kad se u sve uplete etika.

Na koncu, odgovor se i pak svodi na osobno vjerovanje. Netko je uvjeren da ne bi nikad pobacio, pa ni pod cijenu vlastita života, netko samo misli da sve zna, a netko se uvjerio da takve stvari (više) ne može reći i da bi, u situacije zabrane pobačaja, iskoristio svoje iskonsko pravo oduzimanjem vlastitog života. Iskustvo mu ne dopušta moralizirati i ne ostavljati otvorenu mogućnost kako postoje situacije u kojima je pobačaj jedina razumna ili čak humana opcija.

Ne morate se složiti sa mnom. Ali ne možete štetiti pravu na izbor

Oni kojima je život svet, premda ga osoba (ili dijete) provodi u neizrecivim bolovima i mukama, vezana za postelju, nemoćna uspostaviti nikakav socijalni kontakt, neće se složiti sa mnom. No s obzirom na to da živimo u civiliziranom društvu, osobna vjerovanja bi se trebala poštovati, osobito u situaciji kad je osoba ta bez koje konkretni život u začetku i bez jasne garancije da će to zaista postati, ovisi. Nema žene, nema života. A ona, oprostite, ne pristaje biti inkubator. Iz tog razloga oni koji zagovaraju pravo na izbor ne štete tuđem pravu na izbor, što se ne bi moglo reci za ove druge (prohibicioniste).

Izlišno je ponavljati kako nas povijest medicine uči da su abortusi postojali gotovo otkako postoji ljudska vrsta, kao što postoje i razne metode kontracepcije i pokušaja kontroliranja rađanja. I da je iluzorno očekivati kako će zabrane išta riješiti. Povijest Crkve nas uči da u kršćanstvu pobačaj nije oduvijek u zoni zabrane i grijeha.

Tek u 13. stoljeću počinje priča o pobačaju i manjem grijehu, da bio u 16. stoljeću proglašen dopuštenim u prvih 116 dana i na koncu, u 19. stoljeću, odlukom Pio IX. – zabranjen. Čak smo i o, po tom pitanju fleksibilnijem islamu ponešto govorili (pobačaj je dopušten do 16. tjedna).

Svatko tko je vjernik katolik neka se pridržava ove odredbe. Ima moju ogromnu podršku. Pretpostavljam i većine ostalih agnostika i ateista, jer nitko od nas ne smatra kako je pobačaj nešto bezazleno i nešto na što se žena odlučuje iz hira.

Video: Ivica Galović / PIXSELL

Borite se protiv pobačaja, ali obrazovanjem

No tu staje svako razumijevanje. Dalje prste k sebi. Protiv pobačaja se bori obrazovanjem, dostupnošću kontracepcije, boljim standardom ljudi i dostupnom podrškom budućim majkama, a ne zabranama. Jer, žene i stjerane u kut pronalaze rješenja koja u tom trenutku smatraju najboljim. Nažalost, to je često bivala i žica vješalice za odjela. Pa uzmite u obzir da bi, u slučaju zabrane pobačaja, mogla biti opet.

Jer ako nema legalnih mogućnosti, pronaći će ilegalnu. Ili radikalnu, na primjer. Ubiti se s plodom koji vam je važniji od žene koju ste definirali kao inkubator.

Ograničenja uvijek dovode do procvata crnog tržišta, tome nas je naučio primjer američke alkoholne prohibicije, zaslužne za to što se broj konzumenata drastično povećao.  A crno je tržište, kao što znamo, nesigurno, nekvalitetno i u konačnici šteti ne samo pojedinoj ženi već cijelom društvu koje svoje pripadnice izlaže na takav način pogibelji od teških infekcija ili krvarenja te trajnoj neplodnosti, ovamo se busajući u prsa kako je svaki život svet.

Ostat ćete bez podatne gline za dogmatsko oblikovanje

Ono sto je sigurno jest to da Bog, ako postoji, nije odredio čovjeka da silom upravlja odlukama drugog ljudskog bića. Uostalom, kršćanstvo pretpostavlja da čovjek ima slobodnu volju činiti dobro i zlo, pa će za to odgovarati Bogu. Pa ako ste se toliko upeli umiliti Bogu, imate bezbroj drugih načina. Brinite za žive, a brigu o nerođenima prepustite onima kojih se to tiče.

Okanite se pokušaja zamatanja Hrvatica u crnu prosvjednu odjeću. Razbjesnit ćete ih, one će ispisati porođenu djecu s vjeronauka, a vas ostaviti bez podatne gline koje želite dogmatski oblikovati. Ne gubite vrijeme, jer ćete izumrijeti kao dinosauri, cupkajući pred bolničkim zgradama i moleći se protiv prava na izbor.

Ne mislite li da Bog to može srediti i bez vas, samo da to poželi?