Jesu li mnogobrojna ozarena lica i široki osmijesi novih i starih saborskih zastupnika viđeni na konstituirajućoj sjednici devetog saziva Hrvatskog sabora u petak 14. listopada najava znatno konstruktivnijeg ozračja u radu hrvatskog zakonodavnog tijela nego li dosad? Ili je riječ o kratkom predahu u generiranju podjela i svađa nakon kojega već za nekoliko mjeseci, najkasnije u proljeće 2017., slijedi nova runda političkih preslagivanja?

Odmah treba istaknuti da novi saziv Sabora, a uskoro i nova Vlada, svoj mandat započinje u neusporedivo manje neuralgičnim okolnostima od prethodnog saziva. Unatoč nevelikoj razlici u osvojenim glasovima i mandatima između dvaju izbornih blokova, pobjednik je u odnosu na izbore 2015. jasan, a još je jasniji poslijeizborni dobitnik u formiranju parlamentarne većine. Pritom nije bilo počesto mučnih pregovora između mogućih partnera u vlasti kao lani, niti se u posljednji trenutak pojavilo ime mandatara Vlade izvan konteksta izbora i stvarnog odnosa snaga. HDZ i Most nezavisnih lista relativno su brzo dogovorili suradnju, Andrej Plenković munjevito je preuzeo čelno mjesto političara od kojega se sada najviše očekuje, a ošamućena oporba nije djelovala nikad neuvjerljivije računajući i rane 1990-e. Dodaju li se tomu optimističnije ekonomske prognoze usprkos dugovima koje treba vratiti, Hrvatska je u aktualni izborni ciklus kao razdoblje između dvaju parlamentarnih izbora zakoračila najopuštenije u posljednjih osam godina.

Što se promijenilo? Malo toga

Ono što je pritom najneobičnije jest činjenica da novu parlamentarnu većinu čine iste političke stranke kao i staru većinu koja se u samo nekoliko mjeseci urušila kao kula od karata. HDZ je i dalje najjača stranka u koaliciji. Most je i dalje HDZ-ov strateški partner. Tu je i dalje podrška političke konglomeracije Milana Bandića, no sada vladajuću većinu učvršćuju svi saborski zastupnici nacionalnih manjina te uobičajeni prebjezi i oportunisti iz poraženog bloka na izborima. Znači li to da se novi predsjednik Vlade Andrej Plenković i novi predsjednik Hrvatskog sabora Božo Petrov ne moraju brinuti o okolnostima koje su unazad nekoliko mjeseci detonirale od početka krhku političku suradnju njihovih stranaka?

Što se onda promijenilo ako je zapravo sve isto? I mogu li se očekivati drukčiji ishodi ako su promjene minimalne? Kao i dosad u hrvatskoj politici, ključ je u HDZ-u. Jer – kad god je HDZ imao uvjerljivo vodstvo i koliko-toliko održive socijalne i ekonomske prilike, njegovi su suparnici redovito ostajali u oporbi. HDZ je dosad dvaput poražen (2000. i 2011.), a jednom je ostao u pat poziciji (2015.). Ukratko, stranka je na parlamentarnim izborima ili manje-više uvjerljivo pobjeđivala ili je porazila samu sebe u situacijama u kojima je zemlju sustavno vodila u krizu.

Hrvatska tako i nakon izbora 2016. ostaje jedna od rijetkih tranzicijskih zemalja u kojima nitko osim jedne stranke nije dvaput zaredom pobijedio na izborima. HDZ-ov suparnik SDP oba puta izgubio je izbore nakon što se i sam našao na vlasti (2003. i 2015.), dok je ovogodišnji (ne)očekivani izborni poraz stranke Zorana Milanovića pravi primjer antipolitike i autodestruktivnosti od kojega bi se stranka mogla oporavljati više godina.

Mogući povodi tenzija

HDZ je nakon rušenja vlastite vlade u lipnju 2016. dobio presudni predah zahvaljujući upravo SDP-u i Mostu nezavisnih lista, u kojem je izabrao potpuno drukčije percipiranog i novog predsjednika stranke te ponovno pobijedio zahvaljujući i novostima u svojim redovima i ničem novom u redovima rivala. Međutim, čim počne rad nove Vlade, kao što je upravo počeo rad novog saziva Sabora, prestat će bezuvjetno kreditiranje novosti koje su se dogodile i u HDZ-u i u vlasti. Tražit će se rezultati. Sada se Andrej Plenković i Božo Petrov više neće uspoređivati s poraženim Zoranom Milanovićem nego sa samima sobom prije i poslije izbora. K tome, veoma brzo slijede novi izbori, oni lokalni, na kojima je Most prije tri godine, i to uglavnom u srazu s HDZ-om i HDZ-ovom baštinom, otpočeo svoj uzlazni niz.

Odluka da dvojica čelnika koalicijskih partnera ne rade u istom tijelu vlasti također bi mogla dovesti do prikrivenih i otvorenih tenzija. Politička logika nalaže da predsjednici stranaka vladajuće koalicije budu zajedno u Vladi, pri čemu je predsjednik mandatno jače stranke najčešće premijer, a slabije potpredsjednik Vlade. Situacija u kojoj je Andrej Plenković na čelu Vlade, a Božo Petrov na čelu Sabora, i to u polovici mandata, samo je naoko uspjela sinkronizacija političkih interesa. Što će se dogoditi nakon dvije godine, kada HDZ preuzme i mjesto predsjednika parlamenta, a Mostov čelnik ni dalje ne bude u Vladi? Ipak, pravo je pitanje što se sve može dogoditi do tog trenutka. Prvi odgovori stižu s prvim listama za lokalne izbore.

Ostane li na njima Most HDZ-ov partner, izgubit će ono što ga je i osovilo u hrvatskoj politici. Suprotstavi li se Most HDZ-u na lokalnim izborima, dovest će u pitanje vlastitu vjerodostojnost. Lako je bilo i Boži Petrovu i Mostu dok im je 'najbolji neprijatelj' bio HDZ Tomislava Karamarka. Rušeći Karamarka Most je pažljivo slagao dinamit da pritom ne sruši i HDZ. Sada kada je na čelu stranke Andrej Plenković, HDZ bi Mostu lako mogao postati 'najgori prijatelj' jer će izgubiti ono što su mu njegovi birači dvaput honorirali: samoproglašenu ekvidistancu od dvije najjače stranke. Kako vrijeme bude išlo, Most će sve više djelovati kao krilo Plenkovićeva HDZ-a, a dođe li do novog nerazumijevanja između partnera, ovaj put neće stradati predsjednik veće, nego manje stranke. Stoga će se prava 'oporbena situacija' i dalje odvijati unutar vlasti, a ne nasuprot vlasti. Krene li Andreju Plenkoviću na više polja, neće se morati brinuti ni o Mostu ni o neistomišljenicima unutar vlastite stranke. Na prvi znak slabosti, na njega će krenuti svi. Kako stvari trenutačno stoje, mogao bi biti miran duže no što misli...