Ima li sličnosti između ovogodišnjih američkih predsjedničkih izbora i hrvatskih parlamentarnih izbora održanih u rujnu? Ima, osobito promatrajući izborne gubitnike. Naime, i Hilary Clinton kao predsjednička kandidatkinja američke Demokratske stranke i Zoran Milanović na čelu SDP-a i Narodne koalicije izgubili su unaprijed dobivene izbore zanemarivši svoje primarno biračko tijelo. O Milanovićevim izjavama i postupcima u završnici kampanje ovogodišnjih izbora za Hrvatski sabor sve je poznato. I reakcije i rezultati.

Hilary Clinton je bila, dakako, neusporedivo profesionalnija i fokusiranija tijekom izbora od bivšega hrvatskog premijera, ali je napravila manje-više istu pogrešku. Ona i njezin tim nisu animirali dio biračkog tijela koji tradicionalno glasuje za demokrate. Taj su dio birača, kako su pokazali rezultati izbora, uzeli zdravo za gotovo smatrajući da će bezuvjetno podržati demokratsku kandidatkinju. Dogodilo se suprotno. Hilary Clinton izgubila je tijesno od kandidata Republikanske stranke Donalda Trumpa u tri ključne savezne države. To su Pennsylvania, Michigan i Wisconsin. U prve je dvije jedan republikanski predsjednički kandidat posljednji put pobijedio 1988., a u Wisconsinu 1984.

Razlozi poraza Hillary Clinton

Otada su gotovo sve države tzv. plavog zida na sjeveroistoku SAD-a i oko Velikih jezera (plava se boja u američkoj politici tradicionalno vezuje uz demokrate, a crvena uz republikance, suprotno od najjačih političkih stranaka u Hrvatskoj) glasovale za demokratske predsjedničke kandidate. Riječ je o nekoć industrijski i ekonomski moćnim sredinama čije je pojedine dijelove financijska i gospodarska kriza 2008. snažno pogodila. Krizu je najteže osjetilo radništvo i stanovništvo ruralnih sredina u tim državama.

A upravo su radnici u manjem broju u odnosu na prošle izbore glasovali za demokrate, dok ih je veći broj dao podršku Donaldu Trumpu koji je obećao uzlet američke industrije temeljen na protekcionističkoj politici, u prvom redu prema Kini. Tako je paradoksalno jedan američki multimilijarder osvojio glasove najsiromašnijeg dijela američkog društva koji u kampanji Hilary Clinton nije dobio odgovore na pitanja vezana uz egzistenciju i budućnost. Hilary Clinton, primjerice, tijekom aktualne kampanje nije niti posjetila Wisconsin očito smatrajući da u njemu sigurno pobjeđuje.

Nesuđenoj prvoj američkoj predsjednici ostaje za utjehu da je u odnosu na Donalda Trumpa dobila više glasova birača, gotovo četiri stotine tisuća više. Tako se pridružila Alu Goreu koji je 2000. također dobio znatno više glasova birača od Georgea Busha mlađeg, ali je osvojio manje glasova u Izborničkom kolegiju u kojem su presudni rezultati na razini pojedinih saveznih država. Upravo će ova okolnost ovogodišnjih američkih predsjedničkih izbora diktirati buduće događaje.

Trump na ubrzanom tečaju politike

Donald Trump ulazi u Bijelu kuću bez većinske podrške samih američkih birača i zasad je teško pretpostaviti da će mu dramatične političke okolnosti vezane uz terorizam i vojne intervencije kao u slučaju Georgea Busha mlađeg pomoći u osvajanju drugog predsjedničkog mandata. U ovom je trenutku njegova pobjeda senzacija jer su protiv njega bili ne samo suparnici iz drugoga političkog tabora, nego i dobar dio članova njegove vlastite stranke, osobito oni visokopozicionirani poput predsjednika Predstavničkog doma Kongresa i potpredsjedničkog kandidata 2012. Paula Ryana. Međutim, upravo je Ryan najbolje opisao Trumpovu pobjedu izjavivši da je Donald Trump jedini prepoznao što trenutačno očekuje presudni dio američkih birača. Onaj razočarani, zanemareni i sve više sklon radikalizaciji u izjavama i ponašanju.

A baš je takav tijekom cijele kampanje bio Donald Trump. Prije točno godinu dana na jednoj je od najvećih politoloških konferencija u SAD-u koju organizira Udruženje političkih znanosti američkog Sjeveroistoka (NPSA) Trumpovo vodeće mjesto u ispitivanjima javnog mnijenja kada su posrijedi bili republikanski predsjednički kandidati, ocijenjeno izvrsnim korištenjem medija. No, prognoziralo se da će Republikanska stranka nominirati senatora Teda Cruza, dok se o mogućnosti pobjede Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima nije niti govorilo. Godinu dana kasnije ista je konferencija u Bostonu u gotovo svim panelima prožeta različitim prognozama oko utjecaja pobjede Donalda Trumpa na američku unutarnju i vanjsku politiku.

Već prvih sati i dana nakon svoje pobjede, Donald Trump zvuči i djeluje znatno pragmatičnije nego li tijekom kampanje koju su obilježile protekcionističke, ksenofobne i seksističke izjave. U njoj je, među ostalim, najavio gradnju zida na američko-meksičkoj granici, protjerivanje imigranata, zabranu ulaska muslimanima u SAD, raskid dogovora s Iranom, uvjetovanje podrške saveznicima u NATO-u i ukidanje programa Obamacare koji je nazvao katastrofom. Ipak, nakon pomirljivoga pobjedničkog govora i susreta s predsjednikom Barackom Obamom, odustao je od brzog gašenja Obamacarea, a ni ostale najavljene mjere nisu definitivne.

Ako će se pak nešto sigurno poboljšati to su američko-ruski odnosi koji bi mogli ući u najsrdačniju fazu posljednjih nekoliko desetljeća s obzirom na međusobnu podršku Donalda Trumpa i Vladimira Putina. I dok bi se novi Hladni rat mogao ubrzo stišati, prosvjedi u nizu američkih gradova nakon Trumpove pobjede govore o sve oštrijim podjelama u američkom društvu. Zasad je Donald Trump poput zvijezde svog reality showa Pripravnik u kojem je zahvaljujući poslovnim idejama, komunikacijskim vještinama i pretvaranjem samog sebe u medijsko-političku marku, (ne)očekivano osvojio povjerenje vlastitog poslodavca – američkih birača. U njegovu bi se slučaju mogla potvrditi teza da je puno lakše doći na vrh, nego li na njemu ostati. Donald Trump je u svojoj karijeri preživio niz poslovnih bankrota. U politici pak prvi bankrot često znači i zadnji. To su pokazali i nedavni parlamentarni izbori u Hrvatskoj, ali bez Trumpove karizme.