Možda se netko sjeća Gastona, lika iz istoimenog francusko-belgijskog stripa autora Andréa Franquina. Gaston je simpatični šeprtlja i lijenčina zaposlen u jednoj novinskoj redakciji. Ulaže ogromnu energiju i trud kako ne bi radio, a radno vrijeme provodi baveći se raznim nepotrebnim i opasnim izumima, iako je potpuni tehnički neznalica. Njegovo pomanjkanje tehničkog dara toliko je da je u stanju izazvati kratki spoj već pukim pogledom na osigurače.

Na sličan se način ljevica odnosi prema ekonomiji: katkad je dovoljno da samo pomisli na nju pa da joj nanese štetu. Kao i Gaston tehnici, ljevica se uporno vraća ekonomskim problemima. Njezina rješenja svode se na preraspodjelu bogatstva koja se uvijek iznova pokazuje ekonomski neodrživom i, što je još gore, nesrazmjerno jača ulogu države te potiče demagošku i populističku halabuku, čime ljevica u konačnici pogoduje nikom drugom nego krajnjoj desnici. Savez svemoćne države i narkotiziranih masa, naime, klasično je desni ideal, mrtvački kovčeg za demokratsku civilizaciju.

Ostaje otvorenim pitanje čime bi se, nakon svojih notornih ekonomskih neuspjeha, ljevica trebala baviti? Gdje bi trebala potražiti svoj, kako se često kaže, 'izgubljeni identitet'? Kako se otrgnuti od marksističke dogme o ekonomiji kao presudnom i određujućem društvenom i povijesnom faktoru? (Toj dogmi ne robuju samo marksisti, već svi koji naivno zanemaruju antropologiju, drugim riječima ljudsku glupost i mračne porive što stoje iza onih političkih odabira koji osim ekonomske jamče i opću moralnu i civilizacijsku propast).

Dok se ljevica iscrpljuje u kritikama takozvanog neoliberalizma, u Europi i Sjevernoj Americi jačaju nimalo liberalne i vrlo prijeteće političke snage. Rastu ksenofobija, šovinizam, netrpeljivost, povijesni revizionizam, pa i otvoreni rasizam. Na scenu se vraćaju i neki oblici neprosvijećenosti (kampanja protiv cijepljenja, negiranje globalnog zagrijavanja, razna praznovjerja), dovode se u pitanje prava građana homoseksualne konstitucije, pa čak i prava žena, a pripadnici etničkih i vjerskih manjina žive u strahu i nelagodi. Pojavili su se i bizarni alternativni pokreti koje karakteriziraju politički amaterizam, moralistička gnjavaža, najjeftinija egalitarna demagogija i somnabulne ekonomske ideje, a iza njihove tobožnje nezainteresiranosti za ideologiju zapravo se kriju elementi fašizma.

Demokratska kultura individualnih ljudskih prava u općoj je defenzivi, a ljevica kao da je zaboravila da je (nekad) stjecala ugled i moralni autoritet upravo borbom za prava diskriminiranih manjina i, napose, internacionalizmom i antifašizmom.

U uzaludnom pokušaju da se domogne glasova ljevica je odustala od internacionalizma – taj sramotni trend najvidljiviji je u jugoistočnoj Europi – i preobrazila se u sluškinju nacionalističkih stranaka. Ljevica je donekle ostala vjerna tradicionalnom, ritualnom (licemjernom) antifašizmu, ali je nesposobna prepoznati suvremene fašističke tendencije. Nekad intelektualno superiorne, lijeve stranke urušile su se u svome oportunizmu, vlastohleplju i praznoslovlju tako da odbijaju ljude s intelektualnim i moralnim integritetom koji bi bili sposobni analizirati i prepoznavati društvene procese te kreirati vizije budućnosti.

Hrvatski SDP paradigmatski je primjer takve, dezorijentirane ljevice. Ta stranka kao da uživa u vlastitoj nemoći i nesposobnosti, u svojoj moralnoj i intelektualnoj bijedi koja se kondenzirala u očajničku i neobjašnjivu potrebu da SDP ostane 'lijeva', ali lojalna frakcija HDZ-a.

Nije to samo politička borba

Plima ultrakonzervativnih, nacionalističkih i klerikalnih snaga – koja je odavno potopila europski jugoistok, proširila se na istočnu Europu i sada prijeti europskom zapadu, ali i Sjevernoj Americi – ne nasrće samo na demokraciju i ljudska prava, nego i na temeljne moralne i kulturne vrijednosti, pa i na znanstvena dostignuća suvremenog svijeta. Iza njihova histeričnog antikomunizma (premda komunistička ljevica već četvrt stoljeća praktično ne postoji) krije se zapravo napad na uporišne točke naše civilizacije: na tekovine Američke i Francuske revolucije i Drugog svjetskog rata.

Etablirane lijeve stranke tu opasnost ne prepoznaju i propuštaju politički i moralni imperativ da se toj opasnosti organizirano suprotstave. Povijesni trenutak nameće okupljanje svih demokratskih i humanističkih snaga, ne samo lijevih, nego i liberalnih i demokršćanskih, i to na međunarodnoj, svakako na europskoj – i paneuropskoj – razini. Ne radi se samo o političkoj borbi, niti je na dnevnom redu samo obrana demokratskih institucija i demokratskih vrednota.

Riječ je obrani moderne, individualističke civilizacije, o obrani čovjekove slobode, o opstanku ne samo ljevice, nego i demokratske desnice. Samo u toj obrani ljevica može obnoviti svoj identitet. Jednom kad demokracija i civilizacija budu obranjene, kada se plima natražnjaštva povuče na marginu i kada ljudska prava i građanske slobode konačno i nepovratno postanu neupitna vrednota, postat će moguć i suvisao razgovor o radničkim pravima. Dok god postoje političke snage koje organizirano ugrožavaju individualna prava, napose pravo na slobodu od straha, besmisleno je raspravljati o socijalnoj sigurnosti. Tek kada – ako – preživimo ovaj nacionalistički i konzervativni potop, lako ćemo se dogovoriti o optimalnoj ravnoteži tržišne slobode i državnog intervencionizma.