‘Jedini odgovor koji imamo na ovo ubojstvo je pojačavanje borbe protiv terorizma. Ubojice će to osjetiti’, rekao je Putin.

Koristeći plural, ruski predsjednik jasno je dao do znanja da ne smatra kako je turski policajac Mevlüt Mert Altıntaş, koji je u Andreja Karlova ispalio 11 metaka, učinio to na vlastitu ruku.

To što je isticao da je napad na veleposlanika terorizam, a ne političko ubojstvo iz osvete, važno je za buduće događaje. Inzistirajući na terminologiji ‘terorizma’ ruski je predsjednik jasno implicirao da će pokrenuti mehanizme odmazde iz sovjetskog doba, koje je upravo on vratio u život.

Nema sumnje da će Putin odmah angažirati državne ‘odrede smrti’, koji još od doba SSSR-a vrše odmazde nad onima koje su sovjetski i ruski vrhovnici određivali kao važnu prijetnju sigurnosti, a u inozemstvu ‘odrađuju’ prljavštine ako je meta formalno vezana uz terorističku prijetnju.

Napadi na diplomatsko osoblje nisu tako rijetki u svijetu, ali Ruse i prije njih Sovjete uglavnom se zaobilazilo u širokom luku. S dobrim razlogom.

Povod je krvava otmica sovjetskih diplomata u Bejrutu potkraj 1985. godine.

Detalji događaja u kojem su oteta četiri srednje rangirana diplomata procurili su 1986. godine, kada ih je objavio Jerusalem Post, a prenijeli svi relevantni svjetski mediji.

Otmicu je organizirao ogranak Muslimanskog bratstva, pa su od Moskve zahtijevali da naredi prosirijskim milicijama da prekinu granatirati njihove položaje u gradu Tripoliju (libanonskom, a ne libijskom op.a.).

Oteli su trgovačkog predstavnika Valerija Mirkova, kulturnog atašea Olega Spirina, liječnika u veleposlanstvu Nikolaja Virskog i Arkadija Katkova, koji je također radio kao ataše.

Na teren su izašli pripadnici posebne jedinice KGB-a. Trebalo im je dva dana da se prebace u Libanon, a kada su došli, dočekala ih je vijest da je tijelo taoca Katkova pronađeno na smetlištu u Bejrutu.

Budući da je sovjetska doktrina zabranjivala bilo kakvo pregovaranje s teroristima, okrenuli su se mnogo brutalnijim metodama.

Kako je izvijestio Jerusalem Post, ruski obavještajci na terenu brzo su otkrili tko je vođa organizacije koja stoji iza otmice.

Organizacija koja se predstavljala kao Khaled Al Walid Force i Islamska oslobodilačka organizacija otmicu je obavila u suradnji s operativcem Hezbolaha Imadom Mugnijem, zvanim Hijena.

Ruski specijalci su počeli otimati članove njegove obitelji.

Njegovog su bratića nakon otmice kastrirali, a odsječene testise poslali na njegovu adresu. Potom su mu pucali u glavu i uz njegovo tijelo poslali poruku - ‘Znamo adrese svih članova tvoje obitelji. Pustite naše ljude ili ćeš dobiti još ovakvih paketa’.

Troje preživjelih diplomata odmah je pušteno, a sljedećih 20 godina nitko nije ni krivo pogledao sovjetske ili ruske diplomate na Bliskom istoku.

Svaka ‘ozbiljna’ teroristička skupina znala je da Rusija ima organizirane vojne skupine koje se bave pitanjima terorizma.

Rusija je specifična jer za ‘terorističke probleme’ ima dva rješenja i oba djeluju u okviru nacionalne tajne službe FSB, nasljednika KGB-a.

Prvi i javnosti poznatiji je protuteroristički odjel Spetsgrupa A, poznat i kao Alfa. Upravo je ta skupina, doznalo se mnogo kasnije, 'odradila teren' u Libanonu.

Oni su po ustroju i ciljevima manje-više slični elitnim protuterorističkim postrojbama iz drugih zemalja.

Rusija je specifična po tome što ima institucionaliziranu postrojbu koja je u svojoj osnovi - teroristička. Radi se o Spetsgrupi V, poznatoj i kao Vimpel (barjak).

Upravo je Putin odobrio prekomandu nekadašnje Spetsgrupe V pod okrilje FSB-a, iako dio postrojbe radi i za vojnu tajnu službu GRU.

Vimpel je od svog osnutka 1981. godine bio jedinica KGB-a zadužena za likvidacije, a Moskva je tek 2001. priznala njeno postojanje. Tada je u prigodi 20 godina od njena osnutka organizirala konferenciju za novinare.

Niz godina Vimpel je bio marginaliziran jer nije pružio odlučniju potporu Borisu Jeljcinu kada mu je prijetio državni udar, zbog čega su članovi degradirani gotovo do običnih zatvorskih čuvara i prebačeni pod ingerenciju ministarstva unutarnjih poslova. Putin ih je vratio pod okrilje FSB-a i uložio novac da se vrate na staru razinu.

Vimpel je od osnutka bio podređen Odjelu S KGB-a, zaduženom za tajne operacije u inozemstvu, kao i Odjelu V, koji se bavi ubojstvima, otmicama i sabotažama.

Neki izvori tvrde da je jedinica na svom vrhuncu dosegnula broj od čak 1.000 pripadnika raspoređenih u skupine od 10 ili 12 ljudi. Kandidati se vrbuju među elitnim pripadnicima tajnih službi i svi moraju dvije godine služiti vojsku u Spetsnazu, posebnim vojnim snagama.

Zbog akcija Alfi i Vimpela ruski su diplomati bili sigurni čak 20 godina.

Prvi sljedeći incident dogodio se u Iraku 2006. godine, kada su u Bagdadu oteta četvorica ljudi iz ruske ambasade, a njihov čuvar Vitalij Titov je ubijen. Oteti su treći tajnik Fjodor Zajcev, vozač Anatolij Smirnov, kuhar Rinat Agliugulin i njihov drugi zaštitar Oleg Fedosejev. Putin je ponovno htio poslati svoje ljude na teren, ali američke okupacijske snage uvjeravale su ga da imaju stvari pod kontrolom i da će oni riješiti situaciju.

Nekoliko dana kasnije irački ogranak Al Kaide objavio je da je uhićenu četvorku osudio na smrt. Odmah su objavili snimku na kojoj se vidi da su trojicu kršćana dekapitirali, dok su Agliugulina smaknuli iz vatrenog oružja jer je bio musliman.

Putin je za njihovu smrt okrivio nesposobnost okupacijskih snaga predvođenih Amerikancima i naredio ubojstvo odgovornih.

U otmici su sudjelovale tri skupine, bio je zaključak ruske istrage u Bagdadu. Jedna je promatrala kretanje diplomata, druga je izvršila otmicu, a treća ih je držala u zarobljeništvu i smaknula.

Kada su 2012. pronađena tijela četvorice ubijenih talaca, njihovi ubojice već su bili mrtvi. Prvi je identificiran kao Abu Nur. On je osobno rezao glave taocima. Uhvaćen je 2006. i osuđen na smrt. Drugi je otmičar ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima dvije godine kasnije. Treći otmičar, poznat kao Mahir Ahmad Mahmud al Zubajdi, koji je pucao u glavu Agliugulinu, uhvaćen je 2010. i osuđen na smrt.

Putin ove jedinice nije koristio samo za lov na otmičare. Redovno su likvidirali one koje je on označio kao terorističku prijetnju.

Jedino sudski dokazano ubojstvo u inozemstvu ruski su specijalci izvršili 2004. godine u Kataru.

Ondje su pred džamijom raznijeli terenac jednog od čečenskih vođa, Zelimkhana Jandarbijeva. Njega su ubili, a njegovog 13-godišnjeg sina teško ranili.

Katarska policija uhitila je prvog tajnika ruske ambasade u Kataru Aleksandra Fetisova te dva agenta GRU-a Anatolija Jabločkova i Vasilija Pugačjova. Fetisova su odmah pustili zbog diplomatskog imuniteta, a agentima su sudili. Optuženi su da su naredbu za ubojstvo dobili osobno od ondašnjeg ruskog ministra obrane Sergeja Ivanova.

Na sudu su ih zastupali odvjetnici iz ureda Nikolaja Jegorova, bliskog Putinova prijatelja iz Lenjingrada.

Obojica su osuđeni na doživotni zatvor, ali su brzo poslani u Rusiju, koja je obećala da će odslužiti kaznu. Čim su došli na rusko tlo, dočekani su kao heroji, a to što nisu poslani u zatvor objašnjeno je time da je ‘katarska presuda nevažna u Rusiji'.

Putinovi ‘državni likvidatori’ već su ranije dokazali da Turska nije mjesto na kojem se organizatori ubojstva veleposlanika Andreja Karlova mogu osjećati sigurnima.

Naime, ruske su službe 2008. i 2009. godine izvele seriju atentata na Čečene koji su se skrili u Turskoj.

U rujnu 2008. čečenski zapovjednik Gaji Edilsultanov ustrijeljen je nasred ulice u Istanbulu. Tri mjeseca kasnije također nasred ulice ubijen je Islam Janibekov. Da poruka bude jasnija, ubijen je pred vlastitom suprugom i djecom. Rusi su ga sumnjičili kao organizatora dva teroristička napada na svom tlu. Nakon njih, u veljači 2009. u Istanbulu je ubijen Musa Atajev, još jedan poznati čečenski pobunjenik.

Kako će se razvijati lov na organizaciju koja stoji iza ubojstva ruskog veleposlanika u Ankari, vjerojatno ćemo doznati na stranicama crne kronike, a ne na sudu.