Josipoviću je zasigurno drago što o toj osjetljivoj temi ne mora s Nijemcima razgovarati jer bi se našao u diplomatski, u najmanju ruku teškom položaju budući da je Perkovićev sin Saša predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost. Inače, Saša Perković jedan je od savjetnika koje je Josipović 'naslijedio' od prethodnika Stipe Mesića.

No činjenica jest da se neraščišćeni zločini komunističkog režima svako malo obiju Hrvatskoj o glavu. Najnoviju epizodu potaknuo je hrvatski emigrant Gojko Bošnjak koji je i sam preživio pokušaj ubojstva. On je od njemačkih vlasti zatražio da Josipu Brozu Titu posthumno oduzme visoko njemačko državno odličje koje mu je dodijeljeno 1974. godine. Nakon pokretanja te inicijative Bošnjaku se prijetilo smrću, što je dovoljno zainteresiralo njemačke medije, u manjoj mjeri i hrvatske, da se zapitaju zašto Hrvatska i dalje ne pokazuje volju da se kazne nalogodavci ubojstava emigranata.

Ubijen zbog korupcije u Ini?

Na suđenju Krunoslavu Pratesu 2008, koji je kao suradnik jugoslavenske Službe državne sigurnosti sudjelovao u ubojstvu Stjepana Đurekovića, otkrivena je sva snaga manipulacije jugoslavenske tajne službe.

Naime, Đureković je ubijen jer je bio potencijalni zviždač. Predsjednik Predsjedništva SFRJ Mika Špiljak, prema zaključcima njemačkog suda, bio je nalogodavac Đurekovićevog ubojstva. On je morao biti likvidiran jer je kao direktor Ine za marketing znao za malverzacije u kojima je sudjelovao sin Mike Špiljka Vanja

Đureković je morao biti maknut, no to nije bilo moguće izvesti na području Jugoslavije. Stoga ga se indirektno natjeralo da ode u Njemačku kod sina te se uključi u emigrantske djelatnosti. Ipak je lakše smaknuti emigranta nego bivšeg direktora Ine.

Prates se kao suradnik Službe državne sigurnosti sprijateljio s Đurekovićem te ga namamio 28. srpnja 1983. u svoju tiskaru gdje su Đurekovića čekala trojica koja su u njega najprije ispalila nekoliko hitaca, da bi ga potom dokrajčili udarcima sjekire u glavu. Prates je na sudu rekao da je upravo od Josipa Perkovića doznao kako bi Đureković trebao biti ubijen i da je u vrijeme ubojstva održavao kontakt s Perkovićem, šefom hrvatske Službe državne sigurnosti, te ga izvještavao o radu hrvatskih emigranata u Bavarskoj.

Ključni svjedok, također nekadašnji udbaš Vinko Sindičićzadao je Pratesu i Perkoviću konačan udarac tvrdeći da je upravo Prates Perkoviću dao ključeve svoje tiskare, koje je ovaj potom dao izvršiteljima ubojstva.

Emigraciju progonio, emigracija ga rehabilitirala

Josip Perković tipičan je primjer sposobnog obavještajca. Munjevitim usponom po Udbinoj hijerarhijskoj ljestvici, uglađeni Perković uglavnom se bavio emigrantima. 1982. postao je šef drugog odjela Službe državne sigurnosti te pomoćnik ministra za cijelu jugoslavensku SDS.

Na toj je poziciji i dočekao stvaranje samostalne Hrvatske i uspostavu demokracije. Zahvaljujući politici pomirenja i

neprovođenju lustracije, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman imenovao ga je pomoćnikom ministra i šefom SIS-a. Iako je bio kreator i izvršitelj jugoslavenske politike prema hrvatskoj emigraciji, Perković se 1991. našao u društvu tih istih emigranata, na čelu s ministrom obrane Gojkom Šuškom.

Tuđmanovo povjerenje nije bilo dugog vijeka te je Perković smijenjen 1992. nakon što je povezan s ubojstvom Brune Bušića, o čemu je na TV-u prikazan film. No progonitelja emigranata rehabilitirao je sam Šušak te ga 1996. godine postavio za savjetnika u Hrvatskoj izvještajnoj službi kojoj je na čelu bio Miroslav Tuđman.

Lice s tjeralice

Njemačka je Josipa Perkovića na tjeralicu stavila još krajem 2005. godine zbog umiješanosti u ubojstvo Stjepana Đurekovića. Tjeralica je ponovljena i sredinom 2009. te su Perkoviću na njoj društvo pravili Zdravko Mustač Ivan Lasić i Boris Brnelić

Iako je lice s tjeralice, Perković uživa u umirovljeničkim danima u Zagrebu, a pojavljivao se i kao svjedok na suđenju Boži Vukušiću, koji je sam bio svjedok na suđenju Pratesu.

Hrvatsko pravosuđe za Perkovićem nikada nije raspisalo uhidbeni nalog, dok je njemački državni tužitelj na ročištu Pratesu DORH optužio za sabotažu jer nije slao potrebnu dokumentaciju te zaključio da unatoč činjenici da Hrvatska želi u EU, bivši komunisti i dalje imaju velik utjecaj na pravosuđe.

Do istog je zaključka dvije godine kasnije, u siječnju 2011, došao i novinar njemačkog političkog magazina Der Spiegelkoji je ponovno pred Josipovićev posjet problematizirao tjeralicu za Perkovićem te nemoć hrvatskog pravosuđa da kazni zločince iz komunističkog režima.

'Čini se da u Zagrebu nije poželjno stvarno suočavanje s prošlošću', napisao je novinar te je zaboravio dodati da je suočavanje teško izvedivo jer bi došlo do suočavanja rehabilitiranih političkih, pravosudnih i policijskih čelnika sa samima sobom.