Kada je Angela Merkel 16. listopada 2010. proglasila mrtvom politiku multikulturalizma, mnogima se digla kosa na glavi. No unatoč neugodnim asocijacijama, dobar dio javnosti nije oštrije osudio njezine izjave, pa je kancelarkina konstatacija ostala zlokobno visjeti u zraku, najavljujući još crnje dane imigrantima, naročito muslimanima, koji su se zatekli u Europi.

'1960-ih smo zvali strane radnike da dođu i oni sada žive u našoj zemlji', rekla je Angela Merkel na sastanku pomlatka njezine vladajuće stranke, demokršćana (CDU). 'Zavaravali smo se da oni neće ostati, da će jednog dana otići, ali to nije realnost', objasnila je te zaključila: 'Ranije je postojala tendencija da usvojimo koncept multikulturalizma i živimo sretni jedni uz druge, ali taj je koncept propao, potpuno propao.' Nešto kasnije, kancelarka je rekla i da Njemačka 'ne bi trebala biti zemlja koja ostavlja dojam da oni koji ne govore njemački nisu dobrodošli'.

'Državni multikulturalizam propao je u Velikoj Britaniji i mlade muslimane ostavio ranjivima i podložnima radikalizaciji', kazao je pak ove subote britanski premijer David Cameron na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu, pozvavši svoju i ostale europske zemlje 'da se trgnu pred onim što se događa u našim državama', a ne samo da se bave sprečavanjem terorizma vojnim operacijama u prekomorskim zemljama. 'Vrijeme je da okrenemo stranicu lošoj politici u prošlosti i, umjesto da ignoriramo ekstremističku ideologiju, mi – kao vlade i društva – moramo se s njome suočiti, u svim njezinim oblicima', kazao je Cameron.

On je jasno dao razdvojiti islam kao religiju od onoga što naziva 'islamskim radikalizmom – političku ideologiju koja ljude ostavlja bez osjećaja pripadnosti u vlastitoj zemlji'. 'Pod doktrinom državnog multikulturalizma, ohrabrivali smo različite kulture da žive odvojene živote, udaljene jedne od drugih i odvojene od srednje struje', kazao je.

Cameron je rekao da je vrijeme da Britanija zamijeni svoju 'pasivnu toleranciju' 'aktivnim, snažnim liberalizmom' i pošalje poruku da se život u toj zemlji odvija oko određenih vrijednosti, kao što su sloboda govora, demokracija, jednaka prava bez obzira na spol, rasu i vjeru te vladavina zakona. 'Pasivno tolerantno društvo stoji neutralno između različitih vrijednosti. Iskreno liberalno društvo čini mnogo više - vjeruje u određene vrijednosti i aktivno ih promovira', zaključio je.

Kao pozadinu Cameronova pesimizma nalazimo činjenicu da je irački izbjeglica koji se nedavno zapalio u Stockholmu prije toga živio u londonskom Lutonu, kao i četvero terorista koji su počinili terorističke atentate u Londonu 2005.

Neki smatraju da Cameron pokušava oteti prostor ultradesnim britanskim snagama koje su demonstrativno marširale na dan kada je govorio u Münchenu. Ali koliko god Cameron pokušavao povući crtu između dosad učinjenog i ono što njegova vlada namjerava, teško je smjestiti pod šifrom 'pasivna tolerancija' cijeli arsenal protuterorističkih mjera koje je bio pokrenuo Tony Blair, što je dovelo od sadašnjeg ispitivanja stanja osobnih sloboda i prava.

Potreba da se pojača policijska učinkovitost i da se pooštri nadzor u nestabilnim kvartovima kakav je Luton, međutim, nikakve veze nemaju s diskursom prihvaćanja ili odbijanja multikulturalizma, akademskog koncepta koji se naprosto ne uklapa u takve političke debate.

No neki autori ne misle da je multikulturalizam doktrina, jer on za razliku od npr. liberalizma ne pokušava biti univerzalna i validna socijalno-politička doktrina čovjeka i društva, već prije svega određena perspektiva. Naime, multikulturalizam pretpostavlja da je kultura nužan i neizbježan kontekst ljudskog života, a sve moralne i političke doktrine teže izraziti i generalizirati svoje kulturne izvore koji su parcijalni u odnosu na ukupno kulturno iskustvo čovječanstva. Uz to, multikulturalizam pokušava osvijestiti prožimanja i razmjenu između kultura te pretpostavlja da se do istinskih i univerzalnih vrijednosti može doći jedino neprisilnim interkulturnim dijalogom.

Angela Merkel i David Cameron zapravo traže riječi za sposobnost ili efikasnost vlasti u progonu i demontiranju terorističkih mreža, za što mora položiti račun, tj. biti odgovorna svaka vlada, ne samo Cameronova ili Merkelova (s obzirom da su se islamisti koji su napali SAD 2001. debelo poslužili blagodatima tolerantnoga i dotad previše opuštenog njemačkog društva).

Prebacivati takvu odgovornost na teren kulturoloških pojmova možda posluži, privremeno, za eskiviranje sasvim jasne političke odgovornosti, ali sa sobom donosi alibi za otvaranje prostora ekstremno desničarskim opcijama kojima jest važno odsvirati i više nego jedan rekvijem multikulturalizmu.

Cameron, kao što je učinila Merkel, ili kako čine Sarkozy ili Berlusconi, natječu se na terenu na kojem nemaju puno toga za dobiti, ali imaju štošta za izgubiti. I ne samo oni, već cijeli naš europski demokratski prostor.