Posljednji su dani naizgled donijeli velike uspjehe pobunjenika, no situacija u Libiji i dalje je neizvjesna. 'Ako je cilj čitavog međunarodnog miješanja zaista bila 'zaštita civila', mogli bismo u praksi vidjeti vrijedi li to zaista za sve libijske civile - za one privržene Tripoliju, jednako kao i za one privržene Bengaziju', rekao je za tportal vojni analitičar Igor Tabak. Boško Picula s katedre za 'Regionalne komparativne politike: Bliski istok i Izrael' s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu smatra da je 'Zapad morao reagirati da u prvi plan ne bi došle islamske snage, u vidu političkih stranaka koje islamske vrijednosti žele provesti u politički sustav'
'Situaciju u Libiji treba sagledati s dva aspekta; jedan je vojni, drugi je politički. S vojnog stajališta, u jednom dijelu političke zajednice postoji konsenzus da pojedine režime napukle unutarnjim konfliktima treba izjednačiti, u smislu da se pomogne pobunjenicima, što se upravo i dogodilo savezničkom intervencijom u Libiji. Nema brzog uništavanja pobunjeničkih snaga jer su potpomognute savezničkim kapacitetima, pa bi se u tom smislu moglo prognozirati rušenje Gadafija', rekao je Boško Picula s katedre za 'Regionalne komparativne politike: Bliski istok i Izrael' s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.
'S političkog aspekta gledano, ovaj istočni dio sjevernoafričkog kontinenta: Tunis, Libija i Egipat oduvijek su se smatrali dijelom Bliskog istoka u kojima demokratska tranzicija može pridonijeti smanjenu neizvjesnosti i napetosti u ovoj politički najsloženijoj regiji. Ove su države surađivale sa Zapadom i prije i nije bilo konflikta', kaže Picula.
'Zapad je sad morao reagirati kako u prvi plan ne bi došle islamske snage, u vidu političkih stranaka koje islamske vrijednosti žele provesti u politički sustav. Za neki vid zapadnih demokracija to je dvosjekli mač jer one tim novim režimima moraju dati podršku, što vojno, što diplomatski, a uvijek postoji mogućnost, jednom kad se ti režimi liberaliziraju, da se možda okrenu protiv Zapada jer ih više neće biti moguće kontrolirati kao što je to bilo moguće u autoritarnim režimima', smatra Picula i dodaje da se radi o velikoj prekretnici.
'Libijski režim je najrepresivniji. Radi se o sultanskom autoritarnom poretku u kojem jedna osoba kontrolira cijeli politički sustav. Libija baštini povijesne podjele, a usto je i specifičan položaj libijskog vođe', kaže Picula i uspoređuje Libiju s Rumunjskom 1989. godine kada su velike demonstracije u Temišvaru ugušene u krvi, što je rezultiralo masovnim negodovanjem i iniciralo prosvjede po cijeloj zemlji. Vlast je na demonstracije odgovorila slanjem vojske na narod, ali vojska je ubrzo prešla na stranu pobunjenika i počela napadati provladine snage.
'Ceauşescuov okrutni režim također je imao karakteristike sultanizma, baš kao i Gadafijev. Nicolae Ceauşescu gušio je građanske slobode, kao i svako političko suprotstavljanje. Premda se 1989. revolucija širila od Baltika do Crnog mora, u Rumunjskoj je bila najžešća u smislu nasilja. Tako je sada u Libiji', kaže Picula.
'Ostaje pitanje što će Zapad sada učiniti? Najviše je na njemu. Koji je politički cilj? Egzil Moamera Gadafija i ustavne reforme', zaključuje Picula.
'Pobunjenici su sada na položajima koje su držali prije posljednje navale snaga iz Tripolija. Oni drže u svojim rukama kompletnu libijsku naftnu infrastrukturu u zaljevu Sidra i pitanje je što dalje. Kao i prije nekoliko tjedana, proklamirani im je cilj Tripoli te rušenje tamošnje Gadafijeve vlasti. Jedini je problem da do Tripolija tek treba doći, što sa savezničkom podrškom iz zraka ili bez nje nije jednostavan poduhvat', rekao je za tportal vojni analitičar Igor Tabak
'Prešavši Ras Lanuf i Bin Jawad, pobunjenici su izašli iz 'svog dijela obale' i ušli u pojas Libije u kome pobuna do sad praktično nije imala velikih uspjeha. Dakle, nastaje situacija u kojoj, ako se nešto radikalno ne promijeni u plemenskim odnosima snaga, sada pobunjenici postaju oni koji osvajaju gradove. Otvoreno je pitanje hoće li se oni u to upustiti ili će zaobići neprijateljska naselja te pokušati samo nastaviti cestom prema Tripoliju i kako će na sve to gledati međunarodna koalicija. Budući da NATO-ovim preuzimanjem kontrole nad čitavom operacijom u Libiji jača utjecaj Turske, koja se čitavo vrijeme protivila vojnim djelovanjima na libijskome kopnu, mnogo je otvorenih pitanja', smatra Tabak.
'Treba napomenuti da postoji mogućnost i da pobunjenički uspjesi posljednjih dana nisu samo posljedica zapadnoga bombardiranja, već i Gadafijevog planskog povlačenja u Sirt, moguću svojevrsnu utvrdu. Sve to bitno komplicira i vojnu i političku situaciju u Libiji. Ako je cilj čitavog međunarodnog miješanja zaista bila 'zaštita civila', danas te idućih nekoliko dana mogli bismo u praksi vidjeti vrijedi li to zaista za sve libijske civile - za one privržene Tripoliju, jednako kao i za one privržene Bengaziju', zaključuje Tabak.
