Izraelsko-palestinski sukob centralni je sraz na Bliskom istoku te je po svojoj složenosti i trajanju jedan od najdužih i najteže rješivih sukoba današnjeg svijeta.

Donedavno dva sukobljena palestinska pokreta, Fatah i Hamas, sada su ujedinjeni. Trajno rješenje bez ujedinjenog palestinskog stava je nemoguće, međutim gotovo je jednako nemoguće očekivati da će Izrael pristati pregovarati s Hamasom, koji ne priznaje izraelsku državu.

Hamas je ponovno u nedjelju odbio poziv američkog predsjednika Baracka Obame za priznavanje Izraela, uz argumente da američka administracija u prošlosti nije uspjela i da će uvijek biti neuspješna u pokušajima uvjeravanja Hamasa da prizna izraelsku okupaciju. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu jednako je tvrdoglav.

'Izrael se nikada neće vratiti na 'neobranjive' granice iz 1967', poručio je jučer Netanyahu u govoru koji je u Washingtonu održao na godišnjoj skupštini najveće proizraelske lobističke skupine u SAD-u, AIPAC-a.

Dodao je da je Obama pokazao snažno zalaganje za izraelsku sigurnost i zahvalio mu na financiranju poboljšanog izraelskog raketnog sustava.

'SAD ponovno dinamizira pokušaje rješavanja ključna bliskoistočnog sukoba koji od 1948. ne prestaje određivati situaciju u regiji, ali i u međunarodnoj zajednici. Dok god se ne oživotvori inicijalni plan OUN-a iz 1947. određen Rezolucijom 181 Opće skupštine OUN-a o dvije samostalne i suverene države, arapskoj/palestinskoj i židovskoj/izraelskoj, na području od Sredozemnog mora do rijeke Jordan, bliskoistočni mir bit će samo načelo, ne i stvarnost. Stav američkog predsjednika Baracka Obame da bi granice iz 1967. trebale biti osnovom teritorijalnog definiranja te dvije države zasad je najkonkretniji potez u oživljavanju bliskoistočnog mirovnog procesa', rekao je za tportal Boško Picula s katedre za Regionalne komparativne politike: Bliski istok i Izrael na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

Geopolitička situacija na području Palestine se sa svakim novim izraelsko-arapskim ratom mijenjala na štetu Palestinaca. Teritorij predviđen za državu arapskog naroda, kao jedan od temeljnih elemenata buduće države, postupno se smanjivao te vremenom izgubio i svoj teritorijalni kontinuitet.

'Inače, i granice iz 1967. su posljedice ratova, a ne prvotna OUN-ova plana. Naime, Izrael su odmah po proglašenju neovisnosti 1948. vojno napale susjedne arapske države, a nakon izraelske pobjede teritorij predviđen za samostalnu arapsku državu podijeljen je između samog Izraela, Jordana koji je zauzeo Zapadnu obalu i Egipta koji je zauzeo pojas Gaze. Nakon trećeg arapsko-izraelskog rata tj. Šestodnevnog rata iz 1967, Izrael je okupirao i Zapadnu obalu i Gazu (uz poluotok Sinaj i Golansku visoravan). Iste je godine Vijeće sigurnosti OUN-a u svojoj Rezoluciji 242 zatražilo da Izrael povuče svoje oružane snage s okupiranih teritorija. Sam je OUN stanje nakon Šestodnevnog rata nazvao okupacijom te su Zapadna obala i Gaza međunarodno prepoznati kao teritoriji buduće palestinske države. To je načelno potvrdio i povijesni izraelsko-palestinski sporazum iz 1993, sklopljen uz snažnu američku potporu, te ne čudi aktualni stav američkog predsjednika. Ishod ovisi upravo o njegovoj odlučnosti', pojašnjava Picula.

'I iz današnje perspektive Rezolucija 181 i 242 predstavljaju međunarodnopravne temelje budućeg mirovnog sporazuma. Naravno, uz nužne, ali ne i nepravedne kompromise: teritorijalne, materijalne i, prije svega, političke', kaže Picula.

'Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) kao krovna politička organizacija palestinskog naroda već je priznala Izrael; Izrael je 2005. napustio pojas Gaze; Hamas je 2005. i 2006. sudjelovao i pobijedio na lokalnim i nacionalnim izborima organiziranim u Palestinskoj samoupravi, čime je posredno potvrdio unutar kojeg političko-teritorijalnog okvira može djelovati', naglašava Picula.

'Danas američki predsjednik poziva na granice iz 1967. Sve su to pretpostavke mogućeg kompromisa između dviju suprotstavljenih strana. Pritom održive granice ne brani isključivo vojska, nego nadasve pravedan i dugotrajan mir. A on se u ovom slučaju ne može sklopiti nasiljem i terorom bilo koje strane. Na Bliskom istoku moraju postojati dvije suverene države, Izrael i Palestina, međusobno se moraju priznati bez obzira koji im je politički akter na vlasti, obje države moraju samostalno birati svoju vlast i svaka ta vlast ni na koji način ne smije koristiti nasilje kao instrument u međusobnim odnosima. Možda bi se to u nekom drugom dijelu svijeta podrazumijevalo unaprijed. Na Bliskom istoku to je ključ trajnog mira. Barack Obama prvim fazama tog mira želi dočekati izbore u studenome 2012', zaključio je Picula za tportal.