Nešto Somalijaca koji su početkom devedesetih prebjegli u Finsku spašavajući goli život od građanskog rata očito je bilo dovoljno da uzbudi malu i tihu naciju na ogromnom nenaseljenom ledenjaku. Zemlja je prije desetak godina bilježila 2,5 posto imigranata, za razliku od Njemačke, koja ih ima oko 10 posto, no to je bilo dovoljno za potpaljivanje rasističkog fitilja koji je pomoću niza incidenata pretvorio nordijsku državu u plavooku tiraniju.

Evo zašto. Na kraju 2009. 26 posto stranaca u zemlji bilo je nezaposleno naspram nacionalnog prosjeka od osam posto. Jedna od najviših cifri u Europi. U ožujku ove godine zapaljen je stacionar za imigrante – institucija koja im je pomagala oko smještaja i davala im hranu s perspektivom daljnje integracije u društvo. U travnju je pak na parlamentarnim izborima stranka Pravi Finci srušila valjda sve izborne rekorde novije povijesti. Prije četiri godine nisu prelazili izborni prag, danas su treća najjača politička snaga u zemlji, i to za dlaku iza drugopozicionirane Nacionalne koalicije. Skok sa 4,1 na 19,1 posto.

Nadalje, premda su odlučili ostati u opoziciji, čelnik Pravih Finaca Timo Soini najpopularnija je osoba na političkoj sceni. Odani katolik u protestantskoj zemlji, gorljivi fan nogometa i izraelske države, Soini se otvoreno suprotstavio davanju kredita Portugalu. Ako uzmemo u obzir da u susjednoj Danskoj Narodna stranka (Danish People's party) sudjeluje u vladi i da se zauzima za ponovno uvođenje granične straže sa Švedskom i Njemačkom u strahu od ponajprije afričkih imigranata, pitanje je – koliko će dugo krajnji sjever Europe izdržati u uniji s Bruxellesom, koji načelno ne odustaje od ideje otvorenih granica te slobodnog protoka ljudi i robe.

Sada čitamo o tome da je finska vlada odlučila uvesti osobne iskaznice u dvjema bojama, plava za domaće, smeđa za imigrante. Razlog – da graničnoj policiji bude lakše razaznati tko je pravi Finac, a tko ne. Štoviše, plava će iskaznica imati i snagu putovnice, dok će vlasnici smeđih morati imati pasoš ukoliko žele izaći ili ući u zemlju. Da ne bi bilo zabune, i prije su Finci izdavali identifikacijsku ispravu u dvije boje, samo što je ona za imigrante bila roza i previše slična plavoj, što je policiji navodno otežavalo posao.

Antirasističke udruge su podigle glas protiv legaliziranog etničkog profiliranja, kako opisuju novu dvobojnu politiku finske administracije, a pogotovo izbor boje koja kao da želi sugerirati pigment kože u slučaju stranaca. Apel je upućen Bruxellesu, no tamo sliježu ramenima, jer svaka članica EU-a ima pravo provoditi identifikacijsku politiku kako joj volja. Problem je bolno očit – ukoliko se netko kvalificira za službeni dokument ili državljanstvom ili stalnom dozvolom rada i boravka, otkuda legitimitet državi da diskriminira nositelje građanskih prava prema nacionalnosti? Bilo da žele položiti vozački, bilo da trebaju tretman u bolnici, bilo da se javljaju na natječaj za posao ili se zateknu na šalteru u banci, nositelji smeđih iskaznica sasvim će sigurno biti tretirani drukčije kada ih već sama vlast drži drukčijima.

Psihologija nacije u kojoj ultradesni populisti, doduše s vrlo socijalnim fiskalnim programom, rastu u popularnosti kao gljive poslije kiše, savršeno će se nadovezati na pravorijek zakona i ono što već postoji kao tiha netrpeljivost sada ima administrativnu podlogu, makar bila riječ i o pukoj boji. Tako je to u društvu gdje je jedini modus suživota onaj u kojem došljaci nakon nekog vremena imaju postati pravi Finci. Za svjetloputog bijelca to još i jest neka dostižna perspektiva, no za sve ostale – palac dolje. Osim ako finska vlada ne počne subvencionirati plastične operacije u stilu Michaela Jacksona kao konačni korak integracije u društvo.

Mi pak tipujemo za hitni estetski zahvat na osobnim iskaznicama, koji bi bio koliki-toliki dokaz da se ne radi o maloj prestrašenoj naciji izgubljenoj u polarnoj noći.