Sjedinjene Američke Države u mnogočemu su specifično društvo. Malo gdje je u svijetu jaz između siromašnih i superbogatih tako izražen kao u SAD-u, čemu u prilog svakako idu izuzetno niski porezi koje plaćaju najbogatiji, dok su siromašni i srednja klasa itekako pritisnuti poreznim opterećenjima
Kad se u tu računicu uvrsti podatak da se SAD, prema procjenama relevantnih analitičara, trenutno nalazi na pragu tzv. krize dvostrukog dna (što znači da je nedavna globalna recesija bila tek blagi uvod u ono što nam
slijedi), postavlja se pitanje koliko je takva situacija održiva, odnosno je li vrijeme da Sjedinjene Države razmisle o pojmu koji kod većine Amerikanaca, naročito onih konzervativnijih, izaziva paničan strah – preraspodjela bogatstva.
U državi u kojoj 40 posto ljudi posjeduje tek 0,3 posto ukupnog bogatstva, u kojoj bi prosječan radnik morao raditi 1100 godina ne bi li zaradio godišnju plaću prosječnog predsjednika uprave (podatak iz 2007.), u kojoj čak i oni najbogatiji, poput Warrena Buffeta, javno traže da ih se napokon oporezuje sukladno njihovim enormnim prihodima, spominjanje bilo kakve preraspodjele bogatstva i dalje se u javnosti percipira kao - marksizam.
Naime, dobar dio američke populacije i dalje smatra da su bilo kakvi porezi ultimativno zlo protiv kojeg se treba boriti svim raspoloživim sredstvima. Takvo dogmatsko gledanje na tematiku koja je sve samo ne jednostavna najglasnije propagira ultrakonzervativna i reakcionarna frakcija Republikanske stranke, tzv. Tea Party.
Zastrašivanje Amerikanaca 'zlim socijalističkim porezima' i 'predsjednikom muslimanom koji je rođen izvan SAD-a' taktika je koja je konzervativnim radikalima donijela stanovitu kratkoročnu popularnost, ali prema najnovijim istraživanjima javnog mnijenja u SAD-u, i to se mijenja, pa je tako popularnost Tea Partyja trenutno niža od popularnosti tradicionalno najomraženijih društvenih skupina kao što su ateisti i muslimani.
Jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, superuspješni investitor Warren Buffet u nedavnom je komentaru objavljenom u New York Timesu ozbiljno upozorio na činjenicu da američka vlada već 20-30 godina sve manjim porezima uporno 'mazi' one najbogatije, dok u isto vrijeme siromašni i srednja klasa zbog visokih poreza grcaju u problemima. Da stvar bude dovedena do krajnjeg apsurda, dok najbogatiji Amerikanci poput Buffeta i Billa Gatesa traže od američke vlade da im uzme dio bogatstva kako bi pomogli svojim sugrađanima i budućnosti svoje zemlje, ista ta vlada doima se odlučnom u provođenju porezne politike koja štiti one koji ne mogu potrošiti svoje bogatstvo u 10 života, a kamoli u jednom.
Zbog toga je američki autor i neuroznanstvenik Sam Harrisna svom blogu postavio pitanje: 'Koliko bogato je prebogato?', u kojem iznosi (za američke prilike) hrabru tezu da će u nekom trenutku preraspodjela bogatstva postati moralna odluka koju neće biti moguće izbjeći.
Harris tako postavlja jednostavno pitanje - koja je granica osobnog bogatstva? Tisuću milijardi dolara? Deset tisuća milijardi dolara? U kojem trenutku će postati moralno opravdano političkom odlukom preraspodijeliti dio tog enormnog bogatstva pojedinaca da bi se pomoglo najsiromašnijima? Ne živimo li upravo u takvom trenutku?
Radi se o pitanjima na koja odgovor nipošto nije lagan, ali zato je odgovor na jedno drugo pitanje trivijalan, a to pitanje glasi: Može li SAD u financijskoj situaciji u kojoj se nalazi još dugo održavati suštinski nepravedan i štetan sustav za budućnost Amerike, ali i ostatka svijeta?
