Nakon svrgavanja bivšeg predsjednika Hosnija Mubaraka, egipatska vojna vlast samo je nastavila tradiciju represivne vladavine čija brutalnost katkad premašuje i onu njezina prethodnika. Stoga je situacija kojoj svjedočimo posljednjih nekoliko dana bila sasvim predvidljiva. Premda se nasilje na ulicama Egipta smirilo, i iako se vojska ispričala narodu za smrtne slučajeve, tisuće prosvjednika ostaju na kairskom trgu sve dok vojska ne otiđe s vlasti. Egipćani, ali i ostatak svijeta, s nestrpljenjem iščekuju ponedjeljak kada bi se trebali održati parlamentarni izbori. Hoće li pobijediti demokracija, islamistička struja ili 'pak militantna opcija?
'Događa se ono što je bilo sasvim predvidljivo: vojska, koja je bila oslonac Mubarakova režima i nositelj savezništva između Egipta i SAD-a, a koja ima svoje interese, političke i ekonomske, jer su uvijek visokopozicionirani časnici i zapovjednici bili ti koji su sklapali unosne biznise, ne želi mijenjati svoj položaj glavne snage u zemlji. Vojska se drži onog načela: mijenjaj sve da do promjene ne dođe. Naravno da se narod pobunio jer vojna vlast nije napravila promjene koje je obećala i koje je narod očekivao', rekao je za tportal Daniel Bučan, bivši veleposlanik Hrvatske u Egiptu.
Vojni analitičar Igor Tabak misli kako ova situacija nije bila očekivana, 'iako je već neko vrijeme prilično vjerojatna'.
'Samim odlaskom Mubaraka s vlasti nije se u Egiptu promijenilo mnogo, osim imena i prezimena vojne osobe na čelu države. Bilo je više pitanje vremena kada će duboke suprotnosti prosvjednika i vlasti konačno izbiti na vidjelo. Da je egipatska vojska nastupala delikatnije, vjerojatno bi se suprotstavljanja preselila u vrijeme nakon izbora, i s ulica u skupštinu - možda i s razine uličnog nasilja u neku više političku sferu', objasnio je Tabak u razgovoru za tportal.
Parlamentarni izbori koji bi trebali trajati nekoliko mjeseci kroz više izbornih krugova, zakazani su za ponedjeljak, 28. studenoga. Međutim, pojavile su se neke nove, oprečne informacije: prema nekim izvorima vojno vijeće predlaže odgodu, a prema drugima to isto zahtijevaju prosvjednici, no ništa još nije službeno.
'Ja ne znam želi li vojska provođenje tih izbora ili je prisiljena na njih. Stoga je upitno koliko će oni biti slobodni. Povijest modernog Egipta nam govori kako su izbori u toj državi uvijek bili formalna stvar; falsificirani i kontrolirani', naglasio je Bučan.
Tabak smatra kako nisu problem izbori, već spremnost vojnih vlasti da uopće podijele dio kolača s ikakvim izabranim predstavnicima.
'Ako se održe, slobodni izbori će vjerojatno na površinu donijeti mnogo onih političkih snaga koje su u Egiptu do 'Arapskog proljeća' dugo bile izvan dopuštenog političkog spektra. Ako izbori budu provedeni i ako stvarno daju reprezentativno zastupničko tijelo - tek će tada Egipat započeti ozbiljne pregovore o raspodjeli vlasti u zemlji. Pri tome, svako odugovlačenje košta novca - sadašnjeg, ali i budućeg. Zato, ako sve i prođe idealno, trebat će godine da se Egipat oporavi od ovog revolucionarnog perioda', kazao je Tabak.
Egipat, a s njime i čitav arapski svijet, nalazi se na povijesnom raskrižju. Militantna opcija, islamistička struja ili demokracija – tri su puta za Egipat. No je li ono što se popularno naziva 'arapska demokracija' uopće moguće?
'Arapski svijet nema demokratsku tradiciju koja je u skladu s našim pojmovima demokracije. Doduše, postojala je neka vrsta demokracije u nekim razdobljima, ali ona je bila kontrolirana, manipulativna; najčešće u rukama jedne osobe, obitelji ili dinastije, kakav je primjer Sirija. Teško da do promjena može doći preko noći, ali sigurno je da ovi događaji svjedoče da je narodu dosta ograničenja njihovih temeljnih sloboda. Do te svijesti došli su globalizacijom, jer u globaliziranom svijetu informacije slobodno kolaju, a satelit i internet su probudili tu svijest među arapskim narodima', zaključio je Bučan.
Tabak smatra kako nije problem u 'arapskoj demokraciji' kao sklopu arapske nacije i političke demokracije, već više u odnosima tradicionalne državne represije, islama kao većinske vjere i islamizma kao relativno oštrog i beskompromisnog političkog izraza te vjere.
'Treba vremena da se uoči kako za dugoročni razvoj države evolucija ipak ima prednosti pred revolucijom - makar revolucija bila brža i naizgled jednostavnija. Ta je svijest jedno dostignuće do kojeg nije lagano doprijeti', kazao je Tabak i dodao da bi Egipat vrlo lako mogao ući u još veću fazu nasilja ako vojska odluči da joj u konačnici nije potrebno dijeliti vlast.
'Islam izgleda dobro podnosi represivne režime (kad oni priznaju, i u državu uključe njegove bitne postavke), a islamizam kao politički pokret nije imao mnogo iskustva s vladanjem - zato im je mnogo bliže ilegalno postupanje (kao nekad, u bijegu od raznih represivnih režima), i 'revolucionarne metode' - od bilo kakve demokracije, o kojoj su samo mogli slušati u pričama iz dalekih i stranih im krajeva. Nakon više desetljeća stabilnosti Egipat je definitivno opet na političkoj prekretnici na kojoj ima bitno bolje temelje za snalaženje od jedne Libije', zaključio je Tabak.
