Ostati bez posla i bez prava na mirovinu s pedesetak godina, u nekim je balkanskim državama ravno suicidu. Doslovce. Na desetke starijih radnika u Makedoniji skončalo je život nakon što im je vraćena radna knjižica, a nisu stekli uvjete za mirovinu. Općenito, na Balkanu biti nezaposlen u poznijim godinama znači biti doveden na rub egzistencije. Kako se s time nose neke članice EU?
Europa nepovratno stari, a ta je starost sve dulja. U sedamdesetima u Francuskoj bilo je petero zaposlenih na jednog umirovljenika, danas je to dva i pol. Prosječan broj djece po ženi unutar EU jejedan i pol. Za održavanje broja stanovnika potrebno je 2,1. Projekcija je da će u 2030. 1,5 postati 1,6. Nedovoljno.
Stoga, ništa čudno da Europska unija za razliku od Balkana nastoji svim silama poslovno angažirati starije radnike. Štoviše, dob za mirovinu se povećava. U Francuskoj sa 60 na 62, Velikoj Britaniji sa 65 na 66, u Njemačkoj sa 65 na 67, a prijedlog je da bude i 70. Svaka takva reforma izaziva širokopojasne socijalne nemire pogotovo u mediteranskim zemljama, no činjenica jest da Europljani žive sve dulje i da je radno aktivnih sve manje.
Unija je izbacila nekoliko strategija za zapošljavanje starijih osoba. Malo koja zemlja ispunila je kriterije poput onoga da kompanije ustanove minimalnu kvotu za davanje posla starijima od 50. U Francuskoj je veća vjerojatnost da netko u pedesetima prestane raditi s obzirom za relativno nisku dob za prijevremenu mirovinu. Rezultat je da pogođeni takvom mjerom više ne mogu naći posao, a mirovina koju primaju nije dovoljna za minimalno kvalitetan život. Ne bi li popunili rupe u kućnom budžetu, mnogi su prisiljeni raditi sve i svašta, od vožnje taksija do čuvanje djece. S druge strane, francuski sindikati još uvijek raspolažu utjecajem i težinom te su krenuli u ofenzivu na vladu i kompanije da se obvežu zapošljavati i osigurati reedukaciju starijim radnicima koji su ostali bez posla.
Ni u Njemačkoj situacija nije bajnija. Nedavno je napravljena reportaža o sve većem broju umirovljenika koji postaju dadilje ne bi li pokrili osnovne životne troškove, no EU strategija je polučila rezultat. Između 1999 i 2009. zapošljavanje osoba između 55-64 godine skočilo je sa 40 posto na skoro 60. Najbolje stoji Švedska gdje je zapošljavanje u tom dobnom razredu čak 70 posto. Najgora je pak Italija – 35 posto.
Skandinavske zemlje napravile su najveći progres u posljednjih desetak godina. Vrlo malo ljudi koristi mogućnost prijevremene mirovine i manji je pritisak za reforme zakona o radu.
Vratimo se na Njemačku. Mnoge su tvrtke unazad nekoliko godina napravile niz promjena ne bi li starije zaposlenike učinili produktivnijima. Posebno izrađene cipele, veći računalni zasloni, ugodna mjesta uz samu pokretnu traku. Tako, recimo, u BMW-u i Audiju. Proizvodnja je skočila za sedam posto. Nije to samo stvar socijalne solidarnosti, nego daleko prije modus preživljavanja njemačke ekonomije. Procjena je da će petina populacije imati preko 65 godina u idućem desetljeću.
Istočna Europa pak reflektira situaciju na Balkanu, iako s nešto svjetlijom statistikom. U Češkoj je dobni razred od 55-65 godina zaposlen u omjeru 46 posto. Česi najvjerojatnije neće postići 50-postotnu zaposlenost do 2020. kako je dogovoreno na razini Unije, piše studija s praškog sveučilišta. Problemi, kao i u slučaju Mađarske, variraju od nedovoljnih kvalifikacija, zdravstvenog stanja, stereotipa i diskriminacije na bazi starosti. Vlade istočnoeuropskih zemalja još uvijek ne poduzimaju dovoljno ne bi li prekvalificirale starije ljude i otvorile im širi spektar poslovnih mogućnosti. Doduše, da nisu postale članice EU-a i tako se stavile pod jaram nešto progresivnijeg vrednovanja rada ljudi u zrelijim godinama, možda bi danas dijelile makedonsku priču.
